Lirika: Kad Bog malo zakaže

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nije ta parada kiča i poltronstva bila davno. Nema još ni tri puna mjeseca. U sarajevskoj dvorani Zetra okupio se veliki broj – više svakako nego bi trebalo i manje nego su organizatori očekivali – Turaka sa adresama od Sarajeva do sjevera Evrope, sve i jedan sa željom da vidi i čuje čovjeka koji je kemalističku republiku pretvorio u republiku straha.

No, iako je zvijezda večeri bio Recep Tayip Erdogan, nezaboravno glup i nezaboravno antidržavnički govor održao je njegov namjesnik za Bosnu i Hercegovinu, Bakir Izetbegović.

„...Mi smo imali Aliju Izetbegovića, mi Bošnjaci. I ne možete objasniti kako smo uspjeli da se odbranimo, to je moglo samo Božijom intervencijom.Danas, ne možete objasniti kako Turska uspijeva da nosi ovako breme i težinu. Toliko neprijatelja unutar sebe i na svojim granicama, sa milionima izbjeglicama koje skrbi kao svoje domaće stanovništvo.Turska ne da se nosi s tim, nego dalje napreduje. Zato što vi sad imate čovjeka kojeg je Bog poslao. Ime mu je Tayip Recep Erdogan...“, rekao je, između ostalog, Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, tog dana angažiran kao službeni spiker na Erdoganovom predizbornom mitingu.

Nije to, da ponovimo, bilo davno, nema ni tri puna mjeseca, ali ona tri mjeseca kada, izgleda, i bog ide na godišnji odmor. Turska, naime, ne da više ne napreduje, nego lijepo i brzo propada zajedno sa svojom valutom koja se strmoglavila nakon što se Erdogan preigrao i zakuhao sa Amerikom. „Čovjek kojeg je Bog poslao“ pokazao je da, eto, zna proizvesti krizu, kakvu god treba, ali da niti jednu ne zna sam riješiti. U trenutku u kojem je lira dostizala dno, pozvao je, što nama može biti smiješno, ali Turcima nije sigurno, sunarodnjake da mijenjaju devize i prodaju zlato kako bi spasili kurs nacionalne valute!

„Ako se turska ekonomija ne počne stabilizirati u kratkom roku, stotine miliona maraka vrijedni poslovi koje naša država ima s tom zemljom, a koji su uglavnom izvozno orijentisani, mogli bi biti ugroženi. Vrijednost turske lire već danima dramatično pada, a svi ekonomski pokazatelji ove države izraženi su negativno nakon što su joj SAD zbog diplomatskog spora uvele sankcije. Ako slabljenja valute potraje, imat ćemo negativne posljedice i po neke naše važne poslove. Za sada, ako ovo bude kratkoročno, neće nastupiti neka šteta. Ali, ako bude neka duža destabilizacija, to bi bio crveni alarm za zabrinutost“, izjavio je ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine, Mirko Šarović.

Bakir Izetbegović se još nije oglasio, što bi bilo mudro da mu imanje stava i mišljenja u ovakvim situacijama ne spada u opis posla i da se, kako je Šarović objasnio, Erdoganovi problemi ne osjete u Bosni i Hercegovini. Ne, naravno, iz emocionalnih, već iz ekonomskih razloga, onih na kojima počivaju najzdraviji međudržavni odnosi – odnosi što ne poznaju, kako je kazao Winston Churchill, ni vječite prijatelje, niti vječite neprijatelje, već samo vječiti interes.

Naizgled, riječ je o bosanskohercegovačkom paradoksu u kojem se visoki dužnosnik Srpske demokratske stranke, političke organizacije nastale da bi BiH nestala, ponaša odgovorno i državotvorno, brinući se za interese Bosne i Hercegovine; za razliku od Bakira Izetbegovića - predsjednika SDA, partije formirane radi, kao, odbrane BiH, a zapravo zbog poništavanja svih emancipacijskih procesa od 1945. godine.

Suštinski, sve je, što uopće nije dobro, puno jednostavnije i više lošeg govori o Izetbegoviću, nego dobrog o Šaroviću. On, Mirko Šarović, ma koliko to kod nas izgledalo kao čudo nad svim čudima, samo radi svoj posao. Čovjek je ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, pa u radno vrijeme i za platu gleda kome se nešto može prodati i kako se na one koji prodaju mogu odraziti promjene na drugim tržištima.

Mirka Šarovića možda, ko zna, a nije nešto ni važno, ne veseli to što je Bosna i Hercegovina opstala, ali konta da, kada su već tu i ona i on u njoj, napravi nešto da se privreda pomakne sa ničega ka bilo čemu. Nije to pitanje emocija nego razuma, odgovornosti i običnog, neatraktivnog profesionalizma. Drugačije rečeno: on se bavi onim za što je imenovan, od toga ne pravi cirkus i ne ide u kancelariju da iz nje zajebava, već da zaradi lijepe pare tako što će, recimo, pomoći mesarima u izvozu junetine u Tursku.

Za to i svako drugo vrijeme, Bakir Izetbegović ili svira nekoj stvari, jer puno više i ne zna, ili koristi svaku zgodnu priliku da pokaže kako doživljava Bosnu i Hercegovinu: kao reanimirani posmrtni ostatak Osmanskog carstva u kojem je on zadužen da bude malo vlast, a malo tumač božje volje.

„Dugo smo mi zajedno. Dobro smo živjeli zajedno. Dobro smo se borili zajedno. Zadnji put, Bošnjaci su branili Tursku kao svoju domovinu“, rekao je na onom skupu Zetri.

Nije danas Bakiru Izetbegoviću lako: em što inače nema pojma, em nikako nije siguran je li se stvarno bog zajeb'o pa Turcima na kosti navalio Erdogana ili se zajeb'o on, Izetbegović, pa mu se od običnog autokrate učinio visoki božji predstavnik za Tursku i šire.

Mirko Šarović je u puno boljoj poziciji. On ne mora gledati u nebo i nadati se nečemu odozgo. Njemu je dovoljno da prati burze i kursne liste i smišlja kako će amortizirati štetu onim izvoznicima koji su otkup telećih odrezaka dogovarali u lirama.

Upravo je to, a ne ono što Izetbegović izvodi, posao državnih službenika, bez obzira jesu li, eto, ministri vanjske trgovine ili članovi Predsjedništva. Iole ozbiljnijem ministru vanjske trgovine, a ovaj naš jeste ozbiljan,takve stvari ne treba objašnjavati. Bakiru Izetbegoviću ih nema smisla tumačiti. Predsjednik SDA će umrijeti vjerujući da bog, Erdogan i on ne mogu pogriješiti, ma šta o tome imali za reći Mirko Šarović ili kurs turske nacionalne valute.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.