Ljubav prema BiH davno je izgubila smisao

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Poigrali su se opet Bosnom i Hercegovinom kao da je ofucana lopta koju se ni u ruke ne može uzeti, nego joj je preostalo samo bezidejno nabijanje nogom što o zid do tupila što u zrak do ludila.

Baš kad čovjek, valjda nedovoljno oprezan i dovoljno naivan, pomisli kako se neke stvari ipak miču s mrtvog mjesta, stigne šamarčina od najvećih patriota i prizemljenje na najtužniju istinu: Ne daju ovoj napaćenoj zemlji da diše i Prodisat ćemo samo kad se pobijemo.

Tek što običan čovjek pomisli kako je dosta prosipanja mozgova s vrha i vrhova, pojave se oni koji tvrde da samo oni vole ovu zemlju i da je samo njihova ljubav ispravna pa slome i ono malo nade što je tinjala u izmorenim ljudima.

To što je Bakir Izetbegović pokrenuo, odnosno ubrzao, lavinu koja nam se sprema, ostat će zapisano u nekim knjigama, ako se nekome bude dalo pisati i čitati, kao najveći šamar onome koga voliš. Jer, ako Mali Princ, toliko voli Bosnu, a i Hercegovinu, nije trebalo blefirati i povlačiti zahtjev za revizijom u zadnji tren potpuno svjestan da će ona biti odbijena. Trebao je Bakir - ako mu je do ispiranja krvi žrtava a ne do ispijanja krvi nas živih - tražiti pravdu davno prije, onda dok je (trajnom) agentu Safetu Softiću vrijedio papir da ima pravo zastupati BiH. Trebao je Bakir ranije, a nije da kratko sjedi u mekome, potegnuti to pitanje, a ne onako kalkulatorski sračunati kad je najbolje vrijeme za krizu i kad bi njegov poljuljani tron bilo najbolje spašavati.

Jer, nije, stvarno se nadam da nije, narod zaboravljiv poput ribice. Zna narod da je Bakir stvorio mnoge koje sad lomi, da je skrio brojne tajne na koje ne želi dati odgovor, da je njegova šutnja zakovala ovu zemlju u beznađe. Zna Bakir da narod pamti snimke Gospodara bosanskih prstenova i da se ne zaboravlja kako se iz ljubavi za domovinu pretvorio u vlasti žednog sultana.

Zna narod, barem bi trebao znati, da nitko nema pravo, pa ni Izetbegović Alije Bakir, diktirati ritam ljubavi prema komadiću zemlje. Zna narod da nema pravo Mali Princ iz osobnih razloga trpati zemlju na novi kolosijek neizvjesnosti i da je sve moglo drugačije. Ali, eto, nije.

S druge strane, i drugi narodi u BiH sve znaju, samo šute mlohavi kao da se ne radi o njihovim životima. Zna narod i da Dragan Čović ima alibi u Bakiru i opravdanje da sve što predloži ovaj odbije. Zna se da od hrvatskog predizbornog odgovora još uvijek nije palo ni slovo O i da šake stisnute u burek zajedništva s predizbornih plakata znače da se odabrani drže zajedno, a da su svi drugi, jednako kao u Bakirovom plemenu, drugačiji jer drugačije vole i sebe i zemlju i sebe u toj zemlji. Zna se to i u Srpskoj gdje jedva dočekaju loptanje izbušenom zemljom i gdje narod drogiraju ponosom i uvjeravaju da su umjesto gladni okovani. A ustvari su okovani glađu neslomljivih vladara što grabe sebi.

Sve se zna. Pa mi smo na ovim prostorima odavno pokupili svu pamet svijeta i, uvjereni smo, drugi mogu samo učiti od nas. Samo mi od sebe samih ništa naučiti ne možemo. Do tada, Sveta trojka, bili oni Mladen, Bakir ili Dragan ili neki drugi, ako postoje na listama, znaju povlačiti samo pogrešne poteze, unaprijed osuđene na propast, i samo u pogrešno vrijeme; svjesno, da bi se dodvorili vjetrovima velikih svjetova, unutarnjem porivu da budu još neko vrijeme prvi i velikom strahu da ne budu zauvijek na dnu. Jer, i jedan i drugi i treći, umišljeni da su veliki igrači, bili oni Mladen, Bakir ili Dragan ili neki drugi, a nedorasli utakmici koja je pred njima, u ime ljubavi za svoju viziju pokrpane lopte, u blato valjaju sve one koji ne vole onako kako oni žele i ne vide ono što im oni, u rukavicama, crtaju.

Ljubav prema BiH davno je, zbog ljubavnika kakve gledamo svaki dan, izgubila smisao. Još samo malo tinja ona za BiH na nižim razinama, a i to će brzo dokusuriti mali bogovi velike Svete trojke, bili oni Mladen, Bakir ili Dragan ili neki drugi.