Mala božićna kolumna

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nisam neki ljubitelj kičeraja, ali bih volio da u ovom gradu imamo lijepo okićene ulice za Božić i Novu godinu. Ako ništa, a ono zbog ugođaja. Ne, ne treba sve kititi, neka se mjesne zajednice pobrinu svaka za sebe, pa neka se i natječu koja će to ljepše učiniti, ali barem da jedan dio grada koji, eto, proglasimo središnjim, centralnim, glavnim dijelom bude još jače okićen i nekako mi je posve prirodno da u ambijentu austrougarske gradnje (ili onoga što je od nje ostalo) i svih onih naših drvoreda napravimo pokušaj u ovoj mikrosredini kakav bi nalikovao Beču ili Zagrebu.

Ove godine je vesela ekipa na šetnici pokazala kako se to treba raditi i uz još maštovitije stvari u budućnosti, kao i pomoć nadležnih, Mostar bi mogao biti i ljepši i življi u ovo doba godine. Uostalom, ako imamo park Zrinjevac i (lošu) kopiju zagrebačkog parkinga, hajde da probamo iduće godine i s Adventom u Mostaru.

Ostavimo sad po strani vjerska uvjerenja, sve te naše inate koji nas vuku prema dolje i ne daju naprijed, ne gurajmo jedni drugim prste u oko.  Stvarno, toliko se upinjemo godinama govoreći kako smo za EU, pa možda na trenutak ovaj grad može, barem uz pomoć novih lampica, uličnih koncerata, kuhanog vina i dobro raspoloženih šetača u budućnosti postati dio nje. I da nam svjetli grad, da kite lelujaju na vjetru, da se nešto događa. Barem da u gomili razočarenja kroz godinu imamo iluziju da će sutra biti bolje. Da nam svijetli svjetlo u zimskoj noći i pokazuje put. Jer bez puta nema ni prvog koraka.

Uostalom, Božić je takav blagdan. Čak i tko nije praktični vjernik i tko nije katolik, tko uopće nije kršćanin, poznaje Božić. Teško ga je izbjeći jer je on česta referenca u općoj kulturi, hajde da kažemo, zapadnoj kulturi. Onoj koja dominira svijetom od kad mi živi znamo za sebe, pa i dalje u prošlost. Ima ga u romanima, filmovima, glazbi, ponekad ga ima toliko da ga se uzima gotovo zdravo za gotovo. Što je zapravo velika šteta, jer Božić je blagdan koji bi trebalo promišljati. Ne bih da sad zvučim poput kakvog monsinjora, poput župnika ili teologa, ali s duhovne strane, Božić je blagdan koji nosi svoju poruku, poruku stariju i od Božića samog, jer svoje korijene ovaj veliki blagdan vuče iz davnih vremena, od iskona ljudske civilizacije.

Vjera u rađanje, u obnovu, u nastavak neprekinutog ciklusa života, Božić je vrijeme obnavljanja nade, vrijeme kada se s razlogom gleda u budućnost. Božić je blagdan kada se čovjek može, samo da mu je pameti, ponovno dozvati istoj – i reći da će se ponovno roditi.

Prvo na duhovnom planu, a onda će, siguran sam, doći i materijalna zadovoljština. Nakon duhovne obnove, ponovnog rođenja one iskre života u dubini skršenog i svakodnevnicom umorenog čovjeka, sve može biti samo lakše. Stoga je Božić puno više od običnog okupljanja za stolom, pijenja i jedenja i padanja na raznorazne ekstra ponude i blagdanske akcije. Barem bi trebao biti. Božić je blagdan koji bi morao biti shvaćen kako mu to dolikuje, kao prilika da svi pogledamo u sebe i iskoristimo trenutak da postanemo bolji ljudi. A ako u tome pomažu pokloni, bogata trpeza i ako je druženje uz koju čašicu više put da se kaže ono što godinama truli i truje u dubini duše – još bolje!

Božić je trenutak kada možeš malo stati i zamisliti se, osvrnuti se oko sebe, pogledati tko si na ovom svijetu i kome si na ovom svijetu. Vidjeti što si loše napravio, koga si povrijedio, definirati zašto ti je česta tupa bol u stomaku i nervoza od koje ne možeš spavati noćima. Božić je blagdan koji, ako se pravilno iskoristi, može biti karta za oporavak. A lijep je i zato jer ne traži žrtvu, samo darivanje i toplu riječ. Od toga se kreće. Za žrtvu će biti vremena kasnije. Ima još jedan blagdan koji joj služi.

Nego, da se vratim na početak. Zbilja bih volio živjeti u gradu koji svijetli za Božić. Koji će prvo zasjati izvana, ali vremenom krenuti opet grijati i sjati iznutra. Želim grad u kojem nema mraka u ovo doba i  da se Advent ne događa tamo nekom drugom. Ne želim da gledam u svjetla drugih gradova kao mornar koji nakon oluje traži pogledom prve znake kopna.  Ne želim živjeti u iznimki, nego u gradu koji može biti pupak svijeta.

Volio bih živjeti u gradu u kojem se pred Božić svira, u kojem se ljudi vesele i da to postane tradicija. Da  se veselimo svi, bez obzira na, oh kako zvuči kao kliše, naciju i vjeru. Božić je rođenje i početak. Krenimo od Božića, pa da se lijepo naučimo slaviti sve blagdane. Ovaj grad je valjda dovoljno patio i zaslužio da i njemu osvane jedan Božić.  Onaj od kojeg ćemo krenuti nanovo. Pa onda sve redom, kako treba i kako dolikuje. I, naravno…. let there be more light!