Mali praznik velikog šaketanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Imali smo jedan mali praznik demokracije, reče nakon što je ubacio listić u glasačku kutiju, jedan od lidera koji bi, da ne mrdne prstom više nikada, bio materijalno miran za najmanje tri života.

Doslovno, bio je to mali praznik demokracije. Pogotovo ako uzmemo u obzir da u dugoočekivanu nedjelju jedan grad nije imao priliku birati, a drugi je birao dok nisu sijevnule šake i noge. Jedina istina nakon lokalnih izbora u BiH je da se praznik pretvorio u cirkus i da su jedini pobjednici oni koji već godinama ne mrdaju previše prstima. Osim prema svojem džepu i prema mjestu za potpis na dokumentu za poslove svojima.

Kako nego cirkusom nazvati predizborni proces u kojem i javni emiteri, te glumljene moralne vertikale novinarstva, krše izbornu šutnju, u kojem glumljeni pravednici među strankama maltretiraju glasače sms-ovima i u kojem državno izborno povjerenstvo kaže kako naš zakon nije predvidio da bi se šutnja mogla kršiti na društvenim mrežama.

Kako nego cirkusom nazvati izborni proces u kojem se prije početka glasovanja kutije napune listićima i u kojem glasuju oni koji se nikada nisu prijavili za glasovanje. Neki jer ne žele, neki jer su mrtvi. Cirkus su i lokalna izborna povjerenstva, koja otimaju glasove, mijenjaju ih za novac, ne vide kad treba gledati i ne čuju kad treba slušati. Cirkus je i predizborna priča u kojoj su se umjesto lokalnog jada razvlačile krupne teme i cirkus su liste na kojima su se našli oni kojima nije mjesto niti na jednoj pozornici, kamoli na tako važnom listiću tako važnog cirkusa.

To što su sijevnule pleske i stopala u Stocu samo je pokazatelj u kakvom je stanju taj naš mali praznik. I koliko je ustvari mali. Jasno je kao dan da se na svim stranama i u svim kutijama koje znače više život njima nego nama kriju sitne i krupne prevare. No, kako je moguće da praznik demokracije bude praznik ako netko tko želi biti na čelu jednog mjesta i voditi ljude u bolje sutra zamahne na svojega sugrađanina?

Bilo je valjda i boljih načina da Kaplan, inače poznat kao brzoplet na volanu, papučici gasa, rastezanju službenih automobila i naknadi za stanovanje, pritisne kočnicu za nepravilnosti ako ih je uočio. Bilo je valjda logično za očekivati da proeuropski Bakir Izetbegović kaže kako dizanje ruke i noge na sugrađanina nije rješenje, pa da onda osudi nepravilnosti i sjeti se što je pričao o suživotu prije ubacivanja listića u kutiju.

Imao je valjda poraženi Princ pametnijeg posla proglašavajući pobjedu misleći na poraze koje je nanizao priznavši brzopleto da mu je draža čaršija od sirotinje po pripizdinama zbog kojih se valjda lokalni izbori i prave. Bilo bi praznično da su svi ustali i rekli kako šaketanju nema mjesta u zemlji koja se već vidi među najboljima, a zadužuje kao da je najbolja. Bilo bi lijepo da su za našu budućnost zabrinuti lideri sjeli u automobile koje smo im kupili, pa se spustili do Stoca i porazgovarali. Jer, sjedali su oni i putovali dalje i za nevažnije stvari.

Bilo bi praznično i da Središnje izborno povjerenstvo nije čitalo izborne rezultate kao da su u vremenu kad je tek izumljena penkala i da im za općinska vijeća ne treba onoliko vremena koliko će vertikale s govornica izračunati da im treba za nesmetanu vlast. Bilo bi praznično da je nama do praznika. Nama je do podizanja utvrda s kojih ćemo reći da smo mi mi, a oni oni, da smo mi gornji, a da su oni donji. I tako svake dvije godine.

Tužno je što se za svim govornicama u izbornoj noći nešto slavilo. Tužno je što niti jedan slavljenički govor pod stranačkim balonima nije počeo minutom šutnje za smrt malog praznika demokracije i rađanje još jednog cirkusa. Jer, svi su oni pobjednici. Samo je poražen čovjek u pripizdini koji mjesecima čeka jedan papir koji bi mu pomaknuo život s mrtve točke koja je zapela u bezbroj rupa šupljikave BiH.

Svi su oni pobjednici. Poraženi su samo oni kojima će biti isto šaketao se nikada kažnjeni Kaplan s nekim ili ne, krali oni listiće ili da.