Miroslav i Bakir: Užasi historije i genetike

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da im očevi nisu bili prvi predsjednici nezavisnih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Miroslav Tuđman i Bakir Izetbegović bi živjeli u blaženoj anonimnosti i u skladu sa vlastitom, izuzetno skromnom kapacitiranošću. Prvi bi, na opći užas studenata alergičnih na daveže sklone shvaćanju sebe ozbiljno, predavao na nekakvom fakultetu, a drugi, i to u najboljem slučaju, projektovao tuđe kuće i vikendice. U izvjesnijem, penziju bi čekao u nekon zavodu, u jednoj od kancelarija u kojima radno vrijeme na tetris i križaljke troše oni što, zapravo, nikome i ne trebaju.

No, Miroslav Tuđman i Bakir Izetbegović su sinovi Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića i to im je najznačajnija referenca u životu, muzici, sportu i političkim sudbinama od kojih je jedna, zapravo, neuspješna, dok je druga takva da na dnevnoj bazi proizvodi štetu uz prebačaj norme.

Miroslav Tuđman, bivši prvi hrvatski obavještajac, kojem je karijera u slobodnom padu od očeve smrti, napisao je knjigu čiji rogobatni naslov sugerira da je od tate naslijedio sklonost nečitljivom stilu - “Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića“ – i u njoj, koristeći se usput samo onim činjenicama koje mu idu u prilog, dao mašti na volju pišući o dolasku, planovima i ulozi mudžahedina za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.

Šteta je, golema, i to iz niza razloga, što više među živima nije Esad Hećimović, nekadašnji, uz druge medije, novinar magazina „Dani“, ali i autor knjige „Garibi: mudžahedini u BiH 1992. – 1999.“, ultimativnog teksta za sve koje zaista zanima šta je BiH bila borcima iz uvoza i šta su oni i gdje tačno, po njoj radili. Rahmetli Hećimović bi, naime, Tuđmanove konstrukcije poderao k'o seljak novine, a činjenice o zločinima nad Srbima i Hrvatima nadopunio informacijama od kojih se krv ledi.

E, kako Ese nema, Miroslavu Tuđmanu je odgovorio Bakir Izetbegović, naravno na sebi svojstven način, pokazujući, kao i svaki puta kada usta otvori, da je šutnja zlato.
Koliko je Tuđmanu mlađem Alija Izetbegović značajniji nego je bio, toliko su i mlađem Izetbegoviću mudžahedini stotinu puta bolji nego govore tragovi njihovih zločina, ostavljanih na putu koji nikako nije vodio ka iole demokratskoj i modernoj Bosni i Hercegovini.

I on, Bakir Izetbegović, u svom se odgovoru poslužio metodom „stručnjaka“ kojem je odlučio nešto objasniti. Ponekoj činjenici – onoj da, zaista, njegov otac nije zvao mudžahedine, ali ih jeste objeručke prihvatio i štitio dok god je mogao – dodao je svoje doživljaje ritualnih odsijecanja srpskih glava u ozrenskom kraju ili paljenja hrvatskih kuća i ljudi u njima po Srednjoj Bosni.

Knjigu Miroslava Tuđmana vrijedi pročitati ne zbog onoga što u njoj piše, već da se vidi koliko je od onoga što zna izostavio. A morao je, po prirodi posla kojeg je obavljao, znati dosta toga.

Recimo, šta je i uz čiji blagoslov u Zagrebu, u kasno ljeto 1992., radio Jamal Ahmed al-Fadl, lični izaslanik Osame bin Ladena, koji se u glavnom gradu Hrvatske susreo se sa saudijskim državljaninom Abdurahmanom Al Dosarijem, poznatijim kao šejh Abdulaziz ili Abdulaziz Riđobradi. Inače, taj Riđobradi se smatra prvim mudžahedinskim liderom u BiH. U Zagrebu, ali u zimu 1994., ličnu kartu je dobio Ahmed Zuhair Handala: stanovao je, navodno, u ulici Milana Rešetara 36. Ono što nije navodno jeste da je 1997. postavio automobil bombu u Splitskoj ulici u Mostaru!

Nove odgovore jednog, bošnjačkog profesionalnog sina, drugom, onome iz Hrvatske, međutim, ne treba čekati. Nije, naime, teško pretpostaviti kakvi će biti. Jednostavno, neki ljudi ne mogu, ne znaju i ne ide im, iskoristiti serviranu priliku da i sebe i pretke očiste od tereta krivih odluka.

Da je, drugačije rečeno, kakav nije, dakle i odgovoran i kapacitiran, Izetbegović je već mogao kazati kako je prihvatanje stranih boraca bila jedna od najvećih grešaka njegovog oca, da je šteta koju su učinili i Bosni i Hercegovini i njenim narodima, računajući svakako i Bošnjake, daleko veća od koristi, ukoliko je neke koristi opće bilo, da BiH i dan danas osjeća posljedice njihovog korištenja ovdašnjeg rata za sasvim druge ciljeve i da, recimo, zavidi Oslobodilačkoj vojsci Kosova koja imala i priliku i snagu da ponuđene ratnike iz uvoza odbije. Tek tada bi imao kredibilitet govoriti i o motivima Miroslava Tuđmana, plus o svemu o čemu je već trabunjao.

Miroslav Tuđman i Bakir Izetbegović direktna su posljedica sudara historije sa genetikom, samo što prvi, eto, može reći da ga je vlastiti otac shvatao ozbiljno, pa mu je dao da se igra špijuna, ali tek nakon što su važne poslove obavili Josip Manolić i njegovi saradnici, dok je u drugog babo imao toliko povjerenja da je Stranku demokratske akcije povjerio - Sulejmanu Tihiću.

I sada nas njih dva jebu, igrajući se, svaki sa drugim, nimalo dobrim motivom, jednom velikom i važnom temom... Divno, zar ne?