Molim tišinu, mi ovdje živimo!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prosto je nevjerojatan val iznenađenja kojeg je domaćim medijima željnim klikova i publike željne bilo kakvog sijaseta izazvao poziv Damira Belje publici da ne zvižde na himnu. Pobogu, sasvim normalno mladić izrazio poziv na sportski duh, nije se popeo na vrh ringa i sad, ne znam, izvikivao parole o majorizaciji, o referendumu, o unitarnoj BiH, da se Rifat makne iz kuhinje...

Nema ovaj pristojni, skromni mladić vremena razmišljati o politici, o varanju, o pretvaranju, o ideologiji, o majorizaciji. Beljo razmišlja o onome što radi i to je najviše što bilo tko danas u ovoj zemlji može napraviti – okaniti se ćorava posla i prestati se baviti tuđim životima.
A kad bolje razmisliš, imate toliko toga važnijeg čemu biste se trebali čuditi i što biste trebali izviždati.

Čudiš li se sebi?!

Vratimo se u naš obični, bijedni, umorni, dosadni život od danas do sutra. Odete svakog jutra na posao, radite od jutra do mraka, do iznemoglosti, za mizernu plaćicu i šta, reći ćete mi da se nikad niste začudili kako vaši poznanici odu izvan zemlje i tamo žive od novca kojeg zarade, a vi ovdje bogato nagrađujete vašeg izrabljivača?!

Prosto je nevjerojatno da nikad niste izviždali vašeg takozvanog poslodavca, a zapravo robovlasnika u kojeg radite na crno, bez nade za zdravstvenim ili mirovinskim osiguranjem, bezobrazno ga bogateći svojom mukom. Doći će netko drugi, sami sebe tješite, ali zapravo neće, broj budala je konačan te ako i dođe netko drugi i zamijene vas u jadu kojeg ste odbacili, netko treći neće doći popuniti njegovo mjesto.

Ne kažem da trebate ostati kući i životariti, nego ne smijete se kao pijan plota držati jednog radnog mjesta, pogotovo ako je riječ o neuvjetnom. Tko traži, naći će. Makar i izvan BiH.

Ne moraš ostati ovdje

Da, ne čudite se što vam sugeriram da svoju sreću pronađete vani. Morate li biti roblje?! Čudite se izbjeglicama iz Sirije, to su inteligentni ljudi, nesreća se izbjegava, ljudi tako rade već 200 tisuća godina, što bi eto baš ti bio iznimka od vrste. Znaš, te iznimke obično izumiru.
I dok se tako čudite, potrudite se usput da izviždite one zbog kojih odlazite, k'o fol vladajuće strukture, a zapravo beskrupuloznu oligarhiju, njih koji su svakog dana imućniji dok ste vi prisiljeni zbog gladi napustiti svoju zemlju.

Tamo vani kad odete, čudite se onima koji forsiraju još uvijek život i običaje kakvi vladaju u Bosni i Hercegovini. Podvuci crtu, kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Odzviždite iz te sredine primijetite li da oko vas pravi novu Bosnu i Hercegovinu, novi rodbinsko-prijateljsko-robovlasnički odnos od kojeg ste zapravo i pobjegli u taj bijeli svijet. Nosite vi svoju Bosnu i svoju Hercegovinu u srcima, ali čežnja ne plaća režije, nego umor.

Idi materi zviždat'

Ali ne čudite se ni nama koji smo odlučili ostati ovdje, koji još imamo volje odupirati se, koji zviždimo za prave stvari. Nemojte nam kvariti napore zviždeći na himne, razbijajući po ulicama nakon utakmica, paleći zgrade institucija koje su zapravo naše, neplaćajući: vodu, struju, komunalije, doprinose, poreze, naknade, zarađene nedjelje, regrese, carine, trošarine, akcize... Počnite od sebe praviti pravnu državu u kojoj želite živjeti. Ako to ne možete, idite negdje drugdje i ne smetajte. Primite se posla u ruke, sami sebi izborite budućnost. Ne razmišljajte je li tuđa sreća veća od tvoje.

I onda, kao pristojni, skromni mladić iz Rame, nećete imati kada razmišljati je li netko izviždao himnu ili je zviždao, budući da riječi još uvijek nema. Sve o čemu ćete razmišljati jeste kvari li vam zviždanjem na himnu neka nebitna budala trenutak u kojem ćete zablistati u punom sjaju. Tada, kad shvatite da je taj zviždač samo neki jadničak koji nema hrabrosti uhvatiti se u koštac sa svojim vlastitim malim, bijednim, dosadnim životom... i sami ćete ga ušutkati. Ma koja himna svirala u dvorani.