Mostar: Europska prijestolnica nekulture

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dobro, naslov teksta je tako predvidljiv, nije ni mogao biti drukčiji jer je lopta praktično spuštena na penal, bilo je potrebno samo pristupiti izvođenju istog. Uostalom, već ste čuli ili pročitali – Mostar će službeno pristupiti kandidaturi za laskavu titulu Europske prijestolnice kulture 2024. !!!

Mislim, čovječe, finim i kulturnim stanovnicima grada da se odmah ispričam najdublje što mogu, ali Mostar i kultura u istu rečenicu mogu stati samo ako se dobro spuste kriteriji. Okej, mogu, nije da ne mogu, bar zbog ljudi koji u ovom gradu i dalje sizifovski baštine i vjeruju u kulturu kao jezik izražavanja i komunikacije na višoj razini, ali je puno veći problem što Mostar i nekultura u ovom trenutku puno bolje pašu jedno uz drugo, svaki dan ih vidim zagrljene dok oko njih lelulaju kese i protrčavaju im pacovi pod nogama.

Zašto je to tako, treba li uopće pojašnjavati? Pusti mi sada standardnu priču kako je naša kultura stari brend koji je malo u krizi, i priču o tome tko smo i što smo bili i kakav je Mostar kulturni rasadnik vazda bio, imali su i Parkovi i Hepok rasadnike, pa što sad? Kako nam žive kulturne institucije, kako nam egzistiraju kulturni radnici, kakve su nam zgrade kulturnih institucija?

Predstava Hamleta u Mahali Donjoj

Lijepa je ovo kandidatura, što jes', jes' – lijepo zvuči da grad koji nije više glavni ni kod sebe u kući, postane jedan od par prijestolja kulture na Starom kontinentu, iako se ovdje, baš u ovom gradu, prvo reže lova za kulturu kad zaškripi u proračunu. A škripi i škrguće stalno. Istina, ako nas nekim čudom izaberu moći ćemo se vjerojatno zakačiti na kakve europske fondove, pa dovesti i jare i pare u grad, pošto sumnjam da ćemo sa standardnim proračunom kojim se inače baštini kultura u Mostaru moći ponuditi više kulture nego što inače nudimo, a to za europske standarde svakako nije dovoljno.

Vrlo je moguće da ćemo, kao sa slučajem, recimo,  sanacije i oživljavanja Površinskog kopa kao rekreacijskog parka, reći nešto u stilu – Evo, mi bi bili kulturna prijestolnica, vaše je, dragi Europejci,  samo da dođete i odradite tu kulturu! Naša livada, a vaša trava, naša rupa, a vaš problem! Lovu koju donesete  dijelimo lapo – lapo, kako je i red.

I da, nama ostavite da mi svoje ulažemo nakon što vi završite. Obećavamo, časna pionirska da ćemo dovršiti sve započete projekte!

Kulturni šuk

Mostar će u kandidaturi, odokativno pogađam, vjerojatno igrati na standardnu kartu – Halo, pa mi smo mjesto susreta naroda i religija, srušili Most, podigli Most, mi smo baštinici jakog mamurluka nakon vrlo nesretnog rata, mi smo ti kojima, evo i nakon 20+ godina  treba pomoći da upalimo, makar i na kablove, a gdje ćeš bolje iskre od kulture!?  

Efikasna jadikovka, ta naša standardna jadikovka vulgaris, a još, usput, ništa ne košta. Time zbilja ne želim umanjiti entuzijazam ljudi koji su odlučni doživjeti za života svoj rodni grad kao Europsku prijestolnicu kulture i koji su odlučili sa svoje strane, iz pozicije kulturnjaka, pogurati kandidaturu, ali pušem i na hladno, jer nisu samo kulturnjaci involvirani u ovakve priče, bude tu previše sivog za moj ukus. Previše je nekulture u svim porama naboranog grada da bih bio oduševljen, previše nemara i smeća će na ulicama ovog grada dočekati kulturu na kroše.

Bakijina Banja Luka

Otežavajuća okolnost je da će se, bome, trebati dobro za ovu kandidaturu namučiti jer je, eno, i Banja Luka najavila aspiracije za istu poziciju, a ona, ako ništa, ima bolje ćevape i nekakav je glavni grad na višoj razini. Oni su glavni u entitetu, a Mostar je valjda glavni samo u županiji, ako i to. Da ne spominjem kako Mostar na duši ima neuspješnu kandidaturu za Svjetsko omladinsko rukometno prvenstvo 2013., koje nismo dobili, između ostalog, jer nismo ni izgradili dvoranu za njega. I još uvijek je nismo. U nas kulturno stoji nešto nalik na građevinu u razvoju već desetljećima, gradi se k'o Skadar na Bojani, troše se godine k'o da su džabe. A kulturno - sportske dvorane odavno i neka malo jača sela imaju. 

Da ne spominjem i druge gradove koji smatraju da su dostojni europske kulture, a koji niču kao gljive poslije kiše u čitavoj regiji i s kojima bi se Mostar trebao uhvatiti u koštac, ako u predkvalifikacijama pobijedi Banja Luku, koja, jadna, nema Stari most, ali zato, jebiga, bar ima izbore. I neke ljude koji će, ako ni zbog čega, a onda zbog izbora, uprijeti svim silama da pobijede Mostar. 

Potpiše li se išta?

Kad smo već kod izbora, najveće čudo u svemu je što je zeleno svjetlo za kandidaturu stiglo od čak devet gradskih odbora devet stranaka koje su participirale u gradskoj vlasti ili izbornim procesima u gradu (sjećate li se izbornog procesa, a?). Znači, skoro pa  svi političari bez problema dali su svoj potpis na kandidaturu Mostara kao moguće prijestolnice kulture. Reći će zli jezici da to znači samo jedno – netko im je rekao – ako ovo prođe, bit će para! Svima! Kako inače objasniti to neočekivano suglasje ako ne lakom lovom?

Kad je u pitanju bilo što drugo u Mostaru, od smeća do urbanističkih planova pa sve do deblokiranja izbornog procesa u gradu, kod tih devet stranaka je sve na nož i nema šanse da nađeš devet jednoglasnih potpisa. Samo ih, evo, kultura ujedinila! Moš' mislit'..

Nažalost, baš zato što ih nekako znamo k'o zlu paru, vrlo je moguće, da je pri odlučivanju za stavljanje potpisa presudno bilo ono – Ma, potpiši, 'ko ga jebe, ionako je to samo tamo neka kultura. Koga za to boli k….?!