Mostar – Grad anonimnih pisama i pognutih, glatkih glava

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Unučica se ne srami pokazati tko je i šta je, ali dedo ima drugačiju ideju''. Stoji to u anonimnom pismu koje sam dobio i u kojem se, nakon što je policija službeno objavila da je sve bilo igra i da nema ženske bande u Mostaru, navode stvari koje bacaju novo svjetlo na cijeli slučaj i novi mrak na sve nas.

Svjestan utuživosti zbog moguće klevete prema djedu koji je, kako se navodi u pismu, ''nadležan zataškati stvar'', i opasnosti u koju bi se maloljetnica, na slici s navodnim oružjem i oznakama grupe, nisam objavio navode iz pisma. Ni nakon što sam prespavao. Svjestan da je policija svoje rekla, da ne govori dva puta i ne mijenja mišljenje, da ravnatelji škola neće reći da u njihovim razredima odlikašice mogu biti tako loše, kao i da bi bilo ludo očekivati da netko provjeri postoje li kamere i što snimaju – sjetimo se kamera koje službeno ''vrte svoj film'' – odlučio sam provjeriti savjest. I svoju i vašu.

Banda je u Mostaru postojala. Prestajala je postojati nakon prašine koju je podiglo ranije anonimno pismo. Djevojčica, iako je iz SKB potvrđeno da je primljena kod njih, odjednom nije slomila ruku, kako se to u pismu tvrdi, nego je po policijskim navodima ozlijedila prst. Škole nisu rekle ništa posebno. Neke su oprale ruke da nitko od spomenutih djevojčica nije u njihovim klupama, druge su rekle da se brinu za svoje učenike. Nitko nije pohvalio kamere i famozni video nadzor.

Grad, živi grad, ne onaj zatrpan beskorisnim papirinama po beskorisnim uredima, nije rekao ništa. Grad, živi grad, ne onaj koji se skriva iza priopćenja, opalio je nekoliko komentara pod tekstove. Grad, nijemi grad koji virtualno klikće, udario je poneki lajk i tu je stala sva borba za dijete, i svoje i tuđe, za život, i svoj i tuđi.

Grad, živi grad s tisućama neokaljanih imena, nije rekao ništa, ni anonimno, o smrti deset beba u mostarskoj bolnici. Majke, buduće majke, očevi i budući očevi nisu skočili i rekli kako žele da se djeca rađaju u normalnim uvjetima i da ih porađaju i liječe oni koji neće mijenjati priču o bakterijama ponizivši nas kao nekoga tko mora znati da nikada neće biti u pravu.

Nije grad skočio zbog ubojstava koje nitko ne rješava niti itko spominje. Ne traži grad odgovornost za propuste koji su ugasili živote na najcrnjem mostarskom letu. Nije ustao ni zbog manjih stvari. Nije nitko glas digao zbog najobičnijeg smeća, a svi bi ljepše, čistije, mirisnije. Svi bi normalno, svi bi mijenjali, svi bi upirali prstom, ali anonimno ili nečijim drugim imenom.

Jasno je da vjerojatno djed iz ove priče zna da ja znam. Kao što zna da vi znate i da nećete ništa. Samo i on i slični njemu znaju da su malene zvijeri u nama, što se bore za svoje sutra, davno pretvorene u mačiće ili ispražnjene pod dirljive statuse o životinjama jer mi brinemo pretvoreni u bezosjećajnije životinje od životinja.

Ma kako grubo zvučalo, nije ovdje važna ruka ili jedan prst. Nisu ovdje važni djedovi i nastavnici. Važna je pognuta glava, oštra za zabijanje u pijesak i glatka za uvlačenje po potrebi. Po mogućnosti zauvijek. Važne su oči koje žmire na život koji nam tuku i prebijaju i ruke koje mlohavo mlate oko sebe, nespremne da izvuku ovo malo nas na površinu i lupe šakom o stol da je dosta praznine, nedodirljivih, smrti i živih mrtvaca.

Jer, nitko neće živjeti tvoj život. Nitko umjesto tebe neće uprijeti prstom u krivca niti će netko klimati oštrom i glatkom glavom s tvojih ramena.

Ako vama nije stalo do života, ako je nešto što se ne tako davno rješavalo lekcijom preko koljena odjednom vrijedno toliko straha, kako očekivati da se život sam od sebe izmigolji u ovoj nepokošenoj i nepometenoj kotlini u nešto vrijedno življenja.

''Zato nam stative hodaju, momci se samopremlaćuju i bacaju u rijeke...'', završava anonimno pismo.

Ali, nije zato. Nego zato jer bi u borbu bez imena, vjere u sebe i preko tuđih leđa, a za svoj život.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.