Mostarci žrtvuju svoj grad da pokažu da žive kao stoka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Moglo bi biti, ali nije, da Mostarci, izmoreni čudnom vlašću i čudnijom vladavinom, bacanjem smeća tamo gdje stignu i pravljenjem deponija uz kontejnere žele izraziti svoj bunt.

Moglo bi biti, ali nije, da tako žele upozoriti vladare na nižoj i srednjoj razini da postoje i da su prikriveni i spremni na postavljanje barikada. Više razine, ma koliko si umišljali, ne zanimaju. Niti će ih zanimati. Tek će ih se spominjati u raskusurivanju većih ciljeva.

Moglo bi biti da je mostarski smrad, ekološka nesvijest i umjetničko instaliranje kućnih krupnih otpadaka, dijelova kuća koje se, u silnoj neimaštini, renoviraju, posljednje upozorenje svih onih koji vole ovaj grad onima koji ga ne vole.

Pomislit će netko da su kratkim pauzama od mantanja kladioničarskih namještenih brojeva, oštri umovi razvijaju strategije novih odlaganja novog otpada tek što ih oni kojima su jebavalisvepospisku neradničko i uhljebljeno u Parkovima, Komosima i ostalim nemetačkim poduzećima. A onda su, s grčevima na licu, uz šapate kako volemostarmakarvaki, zajecali jer ne čine to oni svom gradu iz bezobrazluka, neznanja i neodgoja.

Oni žrtvuju svoj grad da bi pokazali nižoj i srednjoj razini, jer više razine ne zanimaju, kako žive kao stoka nad kojom nitko ne vlada.

Umorni od lajkanja tekstova u kojima se upozorava na prljavštine i deponije, zazviždat će pjesmu svojegdragogsugrađanina kako im je blizu more i planina i reći kako im je od smrada i žege ljepota na pripišaj hoda. Jer vole oni brda oko grada i pašnjake i šume. Baš kao i zelenooku ljepoticu u koju utapaju smeće.

A kad plane ta ljepota iznad grada, prst iz uha za čistoću stavi se u uho za vatru te opsuje svepospisku onima koji bi trebali a ne mogu i neće. Nebo sa stotinjak litara kiše u posljednja tri mjeseca i sunce koje je peklo nego što više peče rasušilo je dodatno (od)uvijek žednu Hercegovinu. Planulo je potom sve što je planuti moglo. Osim želje da se gasi. To ni da zatinja.

Dakle, svi oni koji su usta punili ljepotama kakvih nitko nema, malim rajevima koji postoje samo kod nas, koji su skakali za Bosnu (i Hercegovinu) stavili su prst u uho, prokleli vlast jer kupuje službene limuzine a ne vatrogasne cisterne, i otpuhnuli još jedno jebavanjemajke državi u kojoj su zapeli.

I to je to. Sav trud oko borbe s još jednim uništavanjem zemlje raspršio se u otpuhivanju. Netko drugi mora spriječiti vatre baš kao što netko mora skinuti tu vlast koja se ne trudi da službenim gasiteljima bude bolje.

Gori iznad Mostara, a umorna gospoda od lajkova pod potres, tek tu i tamo zajebemater nesposobnoj vlasti što ne kupi ništa bolje vatrogascima i baci se u razmišljanje što iznijeti pored kontejnera jer nema smisla da sve zjapi prazno nakon što su napokon odvezli otpad mjesecima poslije deponiranja.

Divna je ova zemlja. Za nju se još lajka i skače. Ona se ne čisti i ne gasi. Divna je samo onda kada mi nismo u njoj.