Mostarska šuga i kako je uzgojiti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da, pratio sam izbore, makar nisam na njima mogao sudjelovati. Uostalom, pratim i nogomet, a da nisam u njemu aktivno sudjelovao još od prošlog stoljeća, pa nije čudno što nisam izgubio interes za izbore, makar me u njima nema od 2008. Nije da ja ne bih, ali mi ne daju.

I tako, nedjeljna večer mi je bila rezervirana malo za Romu i Inter, malo za Celtu i Barcelonu, malo za specijalni izborni program na par televizija. Gosti su uglavnom ubijali vrijeme uobičajenim frazama o maloj izlaznosti, stranačkoj glasačkoj mašineriji, izražavali zabrinutost situacijom u Stocu, a većinu programa su bili zabrinuti i za nas Mostarce.

Neopisiva lakoća hinjenja

Već u prošloj kolumni sam rekao kako me čudi zabrinutost za Mostarce, jer sami Mostarci teško da su zabrinuti što nema izbora, tako da me je zapravo prilično ljutilo izvještavanje medija na dan izbora o tome da su građani ovog grada ogorčeni što izbora nema i što im je uskraćeno osnovno demokratsko pravo. Uz slike nedjeljnog performansa sa Španjolskog trga teško je moglo ići ono što je novinarka jedne televizije govorila – o tome da su Mostarci masovno iskazali svoje nezadovoljstvo.

Uz dužno poštovanje prema slobodnom novinarskom uvjerenju, masovno bi bilo da se barem 10.000 građana okupilo u svom nezadovoljstvu. A i to bi, hajde da se ne lažemo, bila tek desetina onih koji žive stisnuti među ovim brdima.

Ne, još jednom ću ispraviti sve kolege novinare, koji se javiše s unaprijed propisanim tonom izvješća iz Grada na Neretvi – Mostarce u najvećem broju zaboli neka stvar za izbore, demokratsko pravo i slobodu izbora. A zašto je to tako pokušao sam objasniti prošli put, ali, skrušeno priznajem, i dalje postoje neke stvari koje je po ovom pitanju teško prenijeti u riječi.

Nedjelja popodne, nogometni dan

Ovako, nedjelja je bila lagano štivo, ni po čemu posebna sadržavala je uobičajeni intinerer za većinu stanovnika ovoga grada. Već nadaleko poznati po onom „'ta će Čapljina!“ Mostarci ni ovaj put nisu imali problema s time što Čapljina ima izbore, a oni nemaju. Tradicionalno nasekirane što ih „nekakve selendre“ pretječu po „nekim stvarima“, Mostarci se ovaj put uopće nisu ni trznuli što izbore ima Han Pijesak, što glasuju u Dobretićima, što je napeto u Donjem Žabaru…

Sada je već legenda ona priča o poruci iz Nikšića tijekom NATO bombardiranja Srbije i Crne Gore, kada je ljutnja Nikšićana jer je NATO veoma bezobrazno izbjegao gađati ciljeve u i oko ovog grada sublimirana u poruci „Gađajte i nas, nijesmo šugavi!“. Navodno je u pitanju bio tek grafit istaknut na vidnom mjestu u gradu, ali je poruka bila dovoljno jaka da dopre do sviju u regiji. Naravno, bila je jednako smiješna u svojoj jačini, zato je i pamtimo.

Glumci, jeb'o vas Radovan!

No, da vas, kad smo već kod toga, upitam, vidjeste li negdje u Mostaru sličan grafit? Nešto tipa „Dajte nam da glasamo, nismo šugavi!“ ili bilo što slično? Naravno da ne. Crnogorci se dosjetili već nakon par dana bombardiranja, a dični Mostar čiji su građani, reče televizija, „ogorčeni što u gradu nema izbora“, ni u ovih osam godina ogorčenosti da osmisle i pošalju neku jaku poruku o vlastitoj šugavosti. Sve silne liske, zajebanti i legende u ovih osam godina ništa pamtljivo da serviraju, da poentiraju, da rasture!

Baš naprotiv, sve što imamo su zaludne floskule, preseravanja vazda istih tobož' apolitičnih lica koja upiru u vazda im iste krivce bodreć' jednu političko – nacionalnu opciju i aktivizam onih koji aktivizam revno prikazuju u cjeniku usluga. Uz tek poneki izuzetak, nedovoljan da bi popravio stvar (ili bolje reći – kvar), Mostar zapravo šuti. 100 tisuća ljudi šuti. I nije to ona šutnja koja je zatišje pred buru, baš naprotiv - to je šutnja koja je postala kronična, kao i bolest na koju se navikneš.

I tako, baš kao i kod pravih kroničnih bolesnika, netko živi s bolešću kao da je nema, a netko živi od kuknjave, jalove, neuvjerljive - i, u konačnici, nikome osim sebi samom bitne.