Mostarski kliše: Misli globalno, fulaj lokalno

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tri dana prije nego će se, i to po ovoj vrućini!, zaputiti u Mostar, u goste Draganu Čoviću, predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, je rekao: ''Bazična je priča da SNSD i HDZ dugo godina sarađuju i da razumiju globalne politike''. Naravno, imao je pravo, ali do pola. Fakat je ''bazična priča da SNSD i HDZ dugo godina sarađuju'', samo što ''razumiju globalne politike'' tačno koliko i Sebija Izetbegović funkcioniranje klinike na čije ju je čelo muž postavio, da bi je, nema tome puno, na direktorskoj funkciji ostavio upravo Čovićev HDZ, spriječivši parlamentarno glasanje o povjerenju menadžerici od koje živu glavu spašavaju i doktori i pacijenti. Ovi drugi pod uslovom da je nisu izgubili tokom bolničkog tretmana.

Toliko se Dodik – Dragan Čović se, barem, nije kurčio kako konta zbivanja od Washingtona do Moskve i od Ankare do Berlina – razumije u globalne poltike, da se od nedjelje, kada se pohvalio, pa do srijede koju je proveo u Hercegovini, desilo ama baš sve što obojici ide na ruku taman koliko i Radončićev Avaz Izetbegoviću niz riđu dlaku.

Prvo je, recimo da je bilo prvo, jer je redosljed najmanje važan, objavljeno da je američki investicijski fond KKR kupio, uz ostale medije na Balkanu, Novu TV koja, što je baš bitno, proizvodi najgledaniji informativni program u Hrvatskoj. Inače, KKR je u vlasništvu niza drugih, mahom financijskih i politički utjecajnih institucija, poput Morgan Stanleyja, Merrill Lyncha i Bank of America, a status partnera u njemu ima, ni manje ni više, nego bivši zapovjednik snaga ISAF-a i američke vojske u Afganistanu, bivši glavni komandant multinacionalnih snaga u Iraku i, također bivši, direktor CIA-e, general David Petraeus.

Neko je, potpuno je nevažno je li to bio nekadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske, Davor Ivo Stier ili, ipak, aktuelni predsjednik Sabora, Gordan Jandroković, rekao da je hrvatska spoljna politika podudarna sa američkom. Niko nije pojasnio, jer nije bilo potrebe, da to znači kako je Hrvatska za svog ključnog, svjetskog partnera, umjesto EU, odnosno Njemačke, odabrala SAD, a u tom kontekstu se, bez greške, može promatrati i širenje KKR-a koji na Balkanu već ima n1 – televiziju što u Srbiji važi za najkritičniju spram svemoćnog, ali i Evropskoj uniji sve sklonijeg predsjednika, Aleksandra Vučića.

Malo nakon promjene vlasništva u jednoj TV stanici, javljeno je i kako službeni Berlin – od kojeg se Zagreb udaljava sigurnim korakom ka Washingtonu – planira objaviti inicijativu o preustroju Bosne i Hercegovine, odnosno uvođenju famoznog principa jedan čovjek – jedan glas, što u ovom trenutku i HDZ-u i SNSD-u godi k'o kaput u julu. Novi njemački koncept kreiran je, prema istim napisima, pod utjecajem Recepa Tayipa Erdogana sa kojim, odmičući se od Trumpa, sve bolje odnose, zasnovane na obostranim interesima, ima Angela Merkel. U tom procesu zamjene pozicija, Njemačkoj Hrvatska postaje sve manje važna i još manje pouzdana za rješavanje ovdašnjih problema.

Između ova dva događaja, nova srpska premijerka, Ana Brnabić, nije uradila ništa, a to u prevodu znači da nije promijenila javno izneseni stav kako će Srbija, bude li prinuđena birati između Evropske unije i Rusije, odabrati Uniju. Na Grčku, Portugal, Španiju, Italiju, Sloveniju, Bugarsku, Holandiju ili Češku, mislila je koliko i na rezultat utakmice Zrinjski – Maribor. Iz njene i svačije razumne perspektive EU znači Njemačka; ista ona Njemačka koja s Turcima još nema odnose kakve ima Bakir Izetbegović, ali predano radi na tome da svakoga dana u svakom pogledu budu što bolji.

Može, dakle, Milorad Dodik, ko mu brani, iskreno vjerovati kako on i HDZ u kompletu ''razumiju globalne politike'', ali teško da i samog sebe, a kamoli još nekoga, može ubijediti da mu te globalne politike idu na ruku. U prijevodu, šta god sam ili sa Čovićem namaštao, nigdje, čak ni u Sarajevu, ne može naći ozbiljnog pomagača za realizaciju planova. Nije, jednostavno nije, Republika Srpska vrijedna kvarenja odnosa između Turske i Njemačke, odnosno Rusije i Turske, kao što ni Amerikancima, o čemu njihovi predstavnici u BiH govore po tri puta dnevno, neovisno o jelu, ne pada na pamet da raskivaju Dejtonski mirovni sporazum ili da ga vraćaju u fazu kada je ionako nefunkcionalna BiH bila još gora.

Samo Dragan Čović i Milorad Dodik mogu iskreno, bez tlapnji o globalnom kontekstu, reći zašto su se sastali u Mostaru: da skontaju kako da se riješe Bakira Izetbegovića ili kako da mu pomognu u zadržavanju mjesta bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, za koje se, istina, više ne može kandidirati, ali uvijek može naći nekoga s kim će upravljati kao Aleksandar Vučić sa Anom Brnabić. Ukoliko je cilj bio ovo prvo, sve su krivo napravili, no ukoliko su željeli drugo – odigrali su, što bi se reklo, rutinski, na iskustvo.

Ništa, naime, ne mobilizira i ne homogenizira bošnjačku biračku bazu kao srdačni i ljubavi puni susreti predstavnika srpskih i hrvatskih lidera u BiH i niko, ali niko, ne zna tu združenu snagu iskoristiti bolje od SDA. Takmičiti se sa tom strankom u nacionalizmu, uzaludnije je i od pokušaja da se nakon pola pojedenog janjeta i osam hladnih piva, istrči maraton. Jedino uzaludnije je primjeniti Radončićevu taktiku: ponuditi biračima pakt sa onima, dakle HDZ-om i SNSD-om, zbog čije su se saradnje i prijateljstva grupisali i upalili kao kutnjaci.

Nikada u svojoj povijesti SDA nije imala lidera sa toliko dara za proizvodnju neprijatelja i nikada ta stranka nije imala manji koalicijski potencijal, barem kada govorimo o političkim organizacijama sa adresom izvan RS-a, odnosno bivše Herceg-Bosne. No, ni ne treba joj, sve dok se Čović i Dodik druže i dok drugi vazda nešto prijeti, a prvi i hoće i može, u pola dana i pola noći, svojim zastupnici u federalnim parlamentima javiti da glasaju kao da su Bakirovi.

Suština politike u Bosni i Hercegovini je da, zapravo, politike nema, osim one interesne. Govori o tome, malo, susret predstavnika jedne, na nivou BiH vladajuće i jedne opozicione stranke, a puno više izjava Dragana Čovića poslije sastanka s Dodikom: ''Evidentno je da nemamo većine i sada treba da vidimo kako prevladati narednih 13 mjeseci do izbora, da koliko-toliko sačuvamo odnose u zemlji i evropski put. Sa ovakvom podrškom Savjetu ministara, to je nemoguće. Da se posljednji put glasalo o povjerenju Savjeta ministara, on ne bi dobio podršku, ali nemoguće je proceduralno bilo šta uraditi do izbora''.
Osim, naravno, iskoristiti svaki trenutak na vlasti i lijepo se, za ovih godinu i nešto, pripremiti za te naredne izbore. A poslije... Pa sve kao i do sada. Dno je svakako ostalo iznad nas. Granica zajedničke propasti odavno nema, bez obzira na globalne okolnosti i Dodikovo razumijevanje istih.