Moždani kijamet u Zoni sumraka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na početku ću ispričati vic koji po mojemu mišljenju na najbolji način oslikava aktualnu situaciju u BiH, odnosno položaj bosanskohercegovačkih Hrvata. Doduše otrcan je i vjerujem kako ne postoji onaj koji ga nije čuo, ali se savršeno uklapa u ovu priču. A radi se, uz to, o vicu s ključem, što mu je dodana vrijednost. Osobe koje nisu imenovane, bez problema će prepoznati svaki prosječan čitatelj u BiH, a prepoznat će, bez brige, i oni sami sebe.

Elem, mitski Mujo susretne u slijepoj ulici negdje iza ponoći poznatog lokalnog siledžiju koji ga odmah krene tući jer mu se nije svidjela boja njegove košulje. Međutim, slučajno tu naiđe Mujin jaran koji poviče siledžiji: "Aj ga sad udari, ako si mangup!" Ovaj još jače udari Muju. Scenarij se, zatim, ponavlja, i to tri puta, kako je to red u vicevima, sve dok Mujo, sav krvav, ne zavapi prema jaranu: "Nemoj me više branit, matere ti!".

Mujo iz vica, pogađate, predstavlja bh. Hrvate, jer ne postoji narod koji ima više "branitelja". Ima već gotovo dvadeset godina kako "mostarski gandi" strpljivo i beskompromisno brani Hrvate, odlučno ponavljajući svojim "prijateljima Bošnjacima": "Aj ga sad udari, ako si mangup!", iza čega, pogađate, uslijede nove "batine". Tu je, zatim, "ruža hrvatska", koja se ubi od brige za konstitutivnost Hrvata u BiH. Ni o čemu drugom ne može razmišljati, pa ni o ocjenama vlastite djece u školi. Probudi se ona, tako, u tri sata iz ponoći, i prvo čega se sjeti je konstitutivnost bh. Hrvata. Pa joj neki kamen, stuga (muka u želucu, op.a.), legne na prsa i ne da joj disati. Zatim kinji Jakova koji je onako bunovan umiruje. "Bit će dobro!", govori joj dobrodušni Jakov, svjestan koliku je brigu njegova požrtvovna supruga natovarila na vlastita pleća, a sve iz svoga beskrajnog altruizma. Potom "ruža hrvatska" pozove svoje savjetnike, te im izdiktira novo priopćenje. A kapo s Čengić Vile to jedva dočeka. Čovjek svaki nabačeni volej s Pantovčaka dočeka na obje noge, doduše lijeve, ali koga briga.

Nedavno su Hrvati dobili novu brigu, još jednu osobu koja ih brani: vjerovali ili ne radi se o visokom predstavniku Valentinu Inzku koji je još donedavno planirao praviti "katalog prava" koja imaju Hrvati u BiH, donedavnim "grubijanom" koji je za "sendvič" kinjio najslabijeg "učenika" u razredu. Znate ono: neka se ovdašnji politički predstavnici dogovore, uglavnom o sranjima koja su napravili prethodni "visoki", što pomalo podsjeća na čin nasilnika koji vam izvuče uši na vrh glave pa vam se onda ruga kako ste klempavi. Pita njega tako "vrli pitac neki" s FTV-a, točnije "pitalica", Aida Mujan: "Bolan Valentine, do kada će HDZ BiH ići kontra demokratskih načela?", misleći na izmjene diskriminatornog Izbornog zakona. Doduše, možda poštivanje Ustava vlastite zemlje i nije u skladu s "demokratskim načelima", samo što nam Aida Mujan to nije dodatno pojasnila, nije nam dočarala vlastiti "brainstorming" (moždana oluja, op.a., a u ovom slučaju "moždano nevrijeme", ili još bolje "moždani kijamet") kojim je do tog zaključka došla. Na što joj Inzko, vjerovali ili ne, odlučno kaže: "Mislim da Hrvati brane svoje pozicije. Oni žele da se Izborni zakon mijenja i da u tom pogledu budu zadovoljni. Već je bilo više pokušaja da se to učini jer je nedostajalo malo više povjerenja."

"Novinarka" na trenutak pomisli da se nekim čudom našla u "Zoni sumraka", jer je gospodin Inzko naprasno zaboravio tekst pjesmice koju je dosada stoput otpjevao, pa je valjda stoga tako ružno falšao. Ne vjerujući vlastitim ušima, "pitalica" postavi novo pitanje, upita Inzka da joj prokomentira izjavu jednog "državnog dužnosnika u kojoj se veličaju ratni zločinci". Valjda Hrvata ili Srbina, jer Bošnjaci, kao što je to dobro poznato, u proteklom ratu nisu mrava zgazili. "Hrvatima treba dati više nego što imaju jer najmanjem bratu treba pomoći najviše i tu imam simpatije", kaže ti njoj Inzko. Sada joj je sve bilo jasno: Aida Mujan, godina dvadeset (ili trideset?) i nešto, jednog je dana došla na FTV, a probudila se u "Zoni sumraka". Proba očajnički još jedanput: "Jesu li Hrvati previše zastupljeni u bh. institucijama?" Na to će Inzko: "Sve se može ustvrditi čistom statistikom i bez emocija, onda će svakome biti bolje. Na osnovu tog pregleda može se ići dalje i ususret Hrvatima." Više nije bilo dileme. Aida Mujan, godina dvadeset (ili trideset?) i nešto, naglo odjavi emisiju, pokušavajući na taj način pobjeći iz patriotske noćne more, u kojoj se dojučerašnji slavuji glasaju poput gavranova. Moždani kijamet u njenoj glavi dosiže vrhunac. Gdje je došlo do kratkog spoja? Što se, zaboga, dogodilo?! Je li se gospodin Inzko, gluho bilo, napokon odlučio umiješati u vlastiti posao? Je li Inzku zakasnila plaća ili mu je netko u Sarajevu stao na žulj, pa je stoga povilenio?

Ostavit ćemo sirotu Aidu Mujan u bespućima moždanog kijameta i vratiti se nesretnim bh. Hrvatima. U svakom slučaju dobar razlog da im se upali alarm, jer već instinktivno znaju dvije stvari: da su stvarno jadni, da im nema spasa ako ih i Inzko brani, a drugo, znaju da iza "branjenja Hrvata" neminovno dolaze "batine". Jal od gazije s Čengić Vile, jal od neustrašivog branitelja sefa Narodne banke. Jal od Šefika. Ili druga Damirage. Ili, pak, od Glumca.

Po dobrom starom običaju, kako je to ovdje oduvijek, iza "Zone sumraka" dobro dođe kakva "povijesna istina", po onoj kako je povijest učiteljica života. To bi mogli nazvati "bosanskom utjehom". Po kojoj je, je li, islam na Balkan stigao još u kamenom dobu, mnogo prije stoljeća sedmog, dok su nepismeni Hrvati obitavali iza Karpata, ne znajući još za blagodeti "Žuje". Ali, eto, ponekad se povijest i našali, pa nam iz prošlosti servira budućnost i sadašnjost, što bi se reklo, kao još jedan dokaz da se povijest uvijek ponavlja kao farsa. U zapisima fra Ante Kneževića, koji su objavljeni u knjizi "Varica", a koji govore o vremenu nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine s konca 19. stoljeća, postoji jedan sjajan odlomak koji govori na svoj način i o svim "braniteljima" bh. Hrvata. Govoreći o predstojnicima nove vlasti u Jajcu, Knežević piše: "Ne možemo pako reći nit svi činovnici da su bili jednaki; i sa srdcem punim tuge moram retji da su nam bratja Hrvati bili najgori. (...) Ja neću reći da Mađari i Niemci nisu pokvareni, nu se bar ne razumi kad psuju. (...) Nu Hrvati, oni su uprav zagrdili!" A najgori je, ipak, bio jedan Austrijanac: "Franz Kolenz. Švabo. Kranjac. Vele da je katolik. Nu mučno je vjerovati. Kad je došao, našao je činovništvo sasvim raspušćeno, te ga je na bolji rad primorao. Želio je ugoditi Bogu, a da ne uvriedi vraga! S Krstjanim je tobože obćio, al je s Turcima tajno radio."     

Koji je razlog vicu s početka priče? Jednostavan je, radi se o vicu s dvostrukim dnom, odnosno može poslužiti kao cjelovita poruka svim "braniteljima" Hrvata, od Inzka, "ruže hrvatske", pa do "mostarskog gandija": "Nemojte nas branit, matere vam! Što nas više branite, nama sve gore i gore!"

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.