Na kraju svega, mi se uhvatimo za Angelinine dojke

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Top vijest ovih dana, kad se malo bolje zamislimo i nije vijest uopće. Izvještaj koji je visoki predstavnik u BiH podnio Vijeću sigurnosti UN-a o našoj zemlji, informacija je koja nam je svima kristalno jasna već dulje vrijeme.

Ne znam zašto sada, kad je rečena na glas, negdje drugo, u velikom svijetu, otkriven veliki mit, mi toliko gubimo vrijeme na definiciju, ispravke, poprake, što je tko i kako je htio reći, napisati i podnijeti.

U maniri one starinske guranja prljavštine pod tepih, da susjed ne daj Bože vidi kako to zapravo kod nas izgleda, mi se prsimo i ispravljamo pokušavajući reći da smo dobro dok zapravo visimo o MMF niti i jedino ona tu i tamo poskoči i drži onaj bip na monitoru od postanka jedne duge, ravne, pištave, nepovratne konančnosti.

Dizanje Dodikovog entiteta

Tako se prvi digao entitet Milirada Dodika i na široko i nadugo raspisao kako su izvještaji visokog predstavnika stereotipno negativni i po RS pristrani, kako Inzko gaji poseban stil i na sebi svojstven način pravi podjele u zemlji. U pravu su. Mišljenja su da ured OHR-a treba što skorije zatvoriti, Inzka poslati kući i mahnuti mu kolonijalnim pozdravom na odlasku. Ne bi bilo loše, priznajte.

Drugi opet dodaju i spočitavaju predstavniku grad Mostar, ili ono što je od njega ostalo. I oni su u pravu. Treći pak vide i neku korist u predstavniku, njegovom uredu, dirigentskoj palici koja već odavno ne daje nikakav harmoničan i skladan zvuk. Stoji i ta.

Ovo je 43. polugodišnji izvještaj koji Veliki brat naše kolonije, zvao se ovako ili onako, podnosi svojim nadređenim, i svi oni su garant blijede kopije jednog te istog. Ne zadovoljavamo, nismo zadovoljeni, pa smo opravdano i nezadovoljni.

Istovremeno grupa velikih stručnjaka, kao neko vijeće jedija, luta našim bespućima, od Neuma na jugu do krajnjeg sjevera Bosne. Uzima uzorke, radi analize, konstrukcije događaja, povijesne aspekte i eto dolazi do kakvih takvih rješenja. Čak njih 181, rješenja mislim, vjerojatno nedovoljnih.

Sjetile se eto velike glave napraviti prijedlog za reformu ustava, kao da smo otkrili toplu vodu i shvatili da se stvari mogu mijenjati, točnije, da ih mi možemo mijenjati, pa sve ponosno ističu kako eto zapad nema ništa po prvi put s nama. Sve je suradnja bosanskog i hercegovačkog uma, rekli bi home made rješenja. Ponavljam, svaka čast, ne znam samo što se dosad čekalo. Možda činjenica da, dok se uvažena gospoda naslikavaju i za ruku vuku veleposlanike ključnih zemalja na Konferenciji održanoj povodom predstavljanja Nacrta preporuka za ustavnu reformu, naših vodeći političara nema ni nacrtanih.

Priznajem, neki imaju opravdane ispričnice, ili su u pritvoru ili će to skoro biti. Opet dosta njih je vanka, ne zato što nema razloga da budu u pritvoru, pa tako recimo ekipu iz HDZ-a, oba dva kao i njihove sjene, niste mogli niti vidjeti blizu ovih mogućih definiranja.

Gubitak koji doživljavamo kao svoj

Dok umirovljenici, branitelji, poljoprivrednici, radnici sarajevskog GRASA, rudari i nek' oprosti ako sam koga izostavila, prave rasporede kako će i kojim danima štrajkati pred zgradom parlamenta, broje parne i neparne dane, mi smo eto nekako ostali zapanjeni viješću da je poznata glumica ostala bez obje dojke.

Veliki gubitak priznajem, i nekako eto, među izvještajem i brojkom od 700 incidenata motiviranih mržnjom koji su se dogodili u BiH u prošloj godini, koje navodi OESS, i brojke od 150 tisuća KM koje je Bevanda izdvojio kako bi novim Tuaregom upotpunio svoj vozni park, mi se eto hvatamo za dvije dojke Angeline Jolie. Činjenica stoji, kako je uvijek i bila susretljiva prema našoj zemlji u teškim trenutcima, pa valjda, mi taj gubitak doživljavamo kao svoj.

Zaista kad se čovjek malo bolje zamisli, pa možda i jeste više jedna hollywoodska figura učinila dobra našoj zemlji nego svi visoki i manje visoki predstavnici i izaslanici stranih zemalja zajedno.

Tako eto i ona izgleda nas drži na posebnom mjestu, pa se, kako pišu mediji čak kao mjesto budućeg vjenčanja, egzotično kako i treba, razmatra zemlja krvi i meda.

Srdačni i susretljivi naši ljudi već nude janjetinu iz Jablanice, šator i koridu u Čevljanovićima, Tihića za matičara, muziku iz Hrasnića i Goražda , a eto opet neki idu tako daleko pa pretpostavljaju obzirom kako Dodik ima lijep voćnjak, bit će i prase, da bi bilo šteta da se ne iskoristi za ovu prigodu.

Nismo mi toliko dobri koliko se nadamo da bi kao zemlja imali koristi od njih i od ovog hairli braka. Stanje je takvo, čitaj nikakvo, da veću vjerojatnost izbavljanja od nezaposlenosti, prezaduženosti i generalno europskog puta vidimo u jedinstvu ovo dvoje nego u svim članovima ekspertne grupe. Strašno.

182. točka za ekspertnu grupu

S druge strane, točnije s više drugih strana, točnije sa svih strana s kojima graničimo s Republikom Hrvatskom, doći će do velikih promjena. Tako će izvještavaju, na neke prijelaze puštati samo velike šlepere, na neke manje kamione, dok će na nekima biti dozvoljen ulazak samo mačkama, psima i tvorovima. U slučaju da se recimo zaputite s kanarincem na gore navedeni prijelaz za mačke, pse i tvorove, žao nam je, nema prolaza. Šta ti je Europa. Svi u vrstu.

Možda bi nekako najpravdenije za nas i bilo da nas uopće ne puštaju nikako i nigdje – imali smo vremena, nismo se pokazali, povucimo konačno granice, pošaljimo strejndžere kući, raspustimo i ovako raspuštenu vladu, zagrizimo meso onih 'vladajućih' debelokožaca, pozatvarajmo bagru, pa tko osta osta.

Što drugo očekivati od zemlje koja, zanemarimo mirovinsko, zdravstveno, osiguranje bilo koje vrste, nije u stanju ni da ti osigura JMBG. Zaista, u slučaju da nam ne upali ovo s vjenčanjem, pa nas takva promocija BiH ne izvuče iz krize, preostaje nam da kao 182. točku rješenja za ekspertnu grupu predložimo strogo ograđeni logor.

Mjesto u kojem ne bi imali svoje predstavnike, imena, stranke, lijeve i desne, mjesto bez iskaznica i JMBG brojeva kojih nemamo, mjesto gdje bi svatko zastupao sebe i odgovarao sebi, gdje bi mi bili mi i ne bi trebali raditi ustupke niti izvještaje pred onim stranima, onim iz daleka.

Svakako na kraju eto i izgleda, kako je naš najveći problem, pored izgubljenih grudi, to što zapravo mi sami sebe ne razumjemo. Koliko zaista onda možemo očekivati od drugih?