Nabijanje u kutak za poetski trenutak

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Onog momenta kad su se TV voditelji na relaciji Sarajevo – Zagreb počeli na(d)metati pjesmicama čiji stihovi su, brat bratu, negdje na nivou trećeg razreda osnovne škole (to je taman doba kad se kod djece pojavi prva fascinacija spolnim organom, suprotnim spolom i možebitno pripadajućom čulnom radnjom na bazi elementarnih poriva) obuzela me nekakva tuga oko srca. Tužno je i žalosno sve to, uključenim humorom podsjeća na nadmetanje „Je l' me netko tražio“ i „Naše male klinike“ sa „Vizom za budućnost“ i „Lud, Zbunjen, normalan“ u pedesetom jubilarnom reemitiranju na FTV-u.

Još gore je kad se medijski poput virusa širi fascinacija tim nimalo duhovitim pjesmuljcima za koje bi učiteljica na lijepe oči dala možda jedva tricu, s naznakom da jeftini seksizam i vrijeđanje nikako nisu za prolaznu ocjenu. A najgore je kad autori pjesama dobiju status „našeg čovjeka u ringu“ i kad masa zaurla u bodrenju kao u kakvoj areni.

Seoski bal s pjesmom na kraju

I još bi to na(d)metanje kao izoliran slučaj dvojice komercijalnih TV likova u potrazi za publikom i rejtingom nekako i moglo proći, da na sebe nisu navukli druge komentatore, nimalo humoristične i do bola ozbiljne. Bilo da su u pitanju oni komentatori po zvanju i pozivu, na čelu s političarima i novinarima od zadatka, koji jedva čekaju da mutnu vodu još više zamute, jer poput somova lešinare u mulju, bilo da su u pitanju čitave vojske komentatora iz naroda, koji su opet jedva dočekali priliku da još jednom ispišu gomilu usiljenih šovinističkih „činjenica i općih mjesta iz rata“ o Hrvatima ili Bosancima (preciznije u ovom slučaju: Bošnjacima), ovisno o tome kojeg voditelja smatraju svojim, odnosno kojem narodu pripadaju.

Naravno, nisu voditelji prvi počeli, čitava ova „kavga“ započela je konstatacijama hrvatske predsjednice oko potencijalne opasnosti za Hrvatsku koja dolazi iz BiH, te pratećim medijskim trvenjem oko toga jesu li službena izvješća iz BiH prava ili manje prava, kada govore o borcima koji su se borili na strani ISIL-a. Nisu cvijeće ni odgovorni (ili time prozvani) u BiH, koji su se kao uvrijedili što im ona to govori, kao da nitko živ ovdje ne zna kakvi su trendovi zadnjih godina i koliko su dugo već aktualni i u domaćim prepucavanjima.

Sotonski stihovi, balkanska varijanta

No, baš u takvim trenucima TV voditelji trebaju biti nekakav glas razuma i likovi koji relativiziraju i umiruju podizanje tenzija. Baš naprotiv, ovi se ponašaju napuhano u smjeru konflikta, iako nastupom prilično djetinjasto, i, nažalost, upravo pjesmicama na stilskom nivou prvih dječačkih zadirkivanja curica (Hadžifejzović) i svojih vršnjaka (Šprajc) doprinose tome da ih „apsolutno ceo svet razume“. Njihovi pjesmuljci, ma kako ih oni benignim smatrali, puno su pitkiji od političke pozadine na kojoj su nastali te kao takvi jače odzvanjaju tamo gdje inače ne bi – u narodu, koji bi možda bez tih pjesmica i previdio što mu to opet politika trabunja iza leđa. Ovako, pjesmice su zazvonile poput budnica i koračnica. I evo nas učas opet na početku – nađi se uvrijeđen, odaberi svog stihoklepca koji kuraži „našu stvar“, pa opleti po prvom susjedu i istresi gomilu đubreta po portalima i društvenim mrežama!

U drugom ešalonu čitavog ovog „literarnog nadmudrivanja“ dva TV lica, svima razumljivim jezikom nerazumijevanja veoma uspješno svojim izjavama koračaju i pojedini političari željni boljeg rejtinga (baš kao što ajkule prate brodove osjetivši priliku nahraniti se đubretom). I nakon svega fasovat ćemo, kao i obično – upravo đubre. I to đubre koje će u potpunosti zagaditi odnose u regiji. Što opet ide na mlin onima koji su kost bacili na samom početku i kojima je interes da cirkus ide dok se šatra skroz ne uruši.

Ako se čitav ovaj medijski cirkus nastavi, a očito nema namjeru stati jer ih je pravo krenulo, većina će potpuno zanemariti izvornu temu oko koje je problem i nastao. Kako je pošlo, opet ćemo puknuti po linijama razdvajanja, a svaki iza svoje linije, baš u inat prvom susjedu, će sam sebi oprostiti sve nepodopštine kojih bi se inače, u normalnim okolnostima, trebao stidjeti. Upirat će prstom u trun u tuđem oku, a balvan u svom vidjeti neće.

Bošnjaci će tako u novonastalim okolnostima relativizirati razne vjerske ekstremiste u svojim redovima, umanjujući im broj podižući visoko ljestvicu definicije ekstemizma, nalazeći im pravdanje baš u opasnim komšijama, s kojima je, da se više ne šuti, spor neriješen i traje odavno. Komšije su, uzgred budi rečeno, sasvim ozbiljni fašisti, koji nemaju ni smisla za humor.
Hrvati će, s druge strane, puno lakše naći identifikaciju sa onima u svojim redovima koji gaje isključivost i desnom rukom upiru na Sarajevo, „progledati“ i podozrivo početi gledati na „prevrtljivi šeher“ koji se umiljava humorom i jaranstvom, a zapravo krije zlo fundamentalizma i ekstremizma ( i usput zaključiti da ni taj opjevani bosanski humor više nije što je bio).

Topom ću te gađat', moja mala…

Skupa s ovim iznad i svim ostalim ustaljenim generalizacijama koje možete opet, po tko zna koji put, pročitati koji god portal da ste otvorili ovih dana, situacija će, nažalost, postajati sve gora. Pogotovo ako pjesnički raspoloženi TV voditelji nastave sa stihoklepanjem, koje svakome tko se bar malo očešao o poeziju izgleda kao odron, ali naviklima na narodnjak i epski deseterac sigurno nabacuje osmijeh na lice. Na istu publiku ciljaju svi ostali koji imaju interes u zbijanju redova i prodaju zabrinutost za „naše interese i interese naše domovine“.

Ne tako davno, lica s televizije su nas povela svojim huškanjem u rat, nije zar da će nas opet lica s televizije natjerati u slična govna? I to, ovaj put, ne pomno razrađenim pamfletima o ugroženosti i sijanjem straha dramatičnim izvještajima o naoružavanju, nego trećerazrednim stihoklepanjem s malog ekrana.

E, pa, ako ovo pušite, čestitam vam, pali ste puno niže nego prije 25 godina!