Naš život u njihovim brojevima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Razbacali su se brojkama premijeri Fadil Novalić i Denis Zvizdić pa su stadu, ionako napaćenom brojevima, pojasnili kuda to u posljednje tri godine tumaraju njihovi susjedi i poznanici. Prema statistikama koje su skoro uglas prostrli pred javnost, sve veći broj ljudi u BiH ustaje ujutro s radnom obvezom, odlazi na posao, radi, zarađuje, troši, štedi...

Zvizdić kaže kako je ''u posljednje tri godine broj novih radnih mjesta premašio nekih 48.600''.

''Približavamo se broju od skoro 50.000 novootvorenih radnih mjesta'', pozvao se na podatke ''ovlaštenih agencija'' zaboravivši, u želji napucavanja brojeva, da je i 48.600 već skoro 50 tisuća.

Potom se hvalio drugim brojkama, na koje će malo tko bez pozornog slušanja i digitrona, obratiti pozornost. Pohvalio se kako smo zbog posvađanih politika ostali bez 434 milijuna eura europskih fondova pa je potom pobrojao sva zaduženja, navodeći naravno da su povoljna premašio je milijardu zbog koje ćemo uvući ruke u tuđe džepove.

Novalić kaže da rad njegove vlade dokazuju brojevi te da se ''nova radna mjesta otvaraju svakodnevno'' i da je njihov broj ''u stalnom porastu''.

''Od početka mog mandata do danas uspjeli smo otvoriti 38.135 radnih mjesta'', rekao je Novalić. Nije govorio o kreditima, ali je rekao da, vođen svojim iskustvom, zna ''od samog početka što točno nedostaje poslodavcima''.

A to i nije teško znati. Poslodavcima uvijek nedostaje novca, poticaja koji se većinom dijele onima kojima ne trebaju i od  kojih se dio iznosa vraća za zahvalu opet onima kojima ne treba, i jeftina radna snaga.

A koliko je snaga jaka i koliko je jeftina govore još jedne brojke prostrte u vrijeme hvalospjeva. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, valjda dovoljno ''ovlaštene agencije'', u drugom mjesecu ove godine najniža je plaća iznosila 539 KM, prosječna 849 KM. Najvišu nikad nećemo saznati.

I bez digitrona je lako izračunati da s prosječnom plaćom nema ni prosječnog života, a kamo li pristojnog življenja u zemlji njihovih pristojnih, ovlaštenih brojki.

Računicu ovlaštenih remete nam ipak povlašteni pa zbog njih ne vrijede naši brojevi. Kvare nam prosjek i njihova prečesto nezaslužena primanja dižu nam prosječnu plaću i život na višu nogu, a u stvarnom življenju smo zakopani do grla.

Zato se i otkopavamo u smjerovima odlaska i ne zvuče primamljivo ni hvalospjevi kako nam nedostaje 3.000 radnika samo u drvnoj industriji te da je  915 poslodavaca iskazalo potrebu za 5.924 nova radnika u 2018. Kako to obično biva za prazna radna mjesta predviđene su plaće koje su daleko manje od napuhanog prosjeka a život, najispuhaniji što može biti, košta mnogo više.

I zato se, čega se ni jedan premijer nije sjetio, bježi odavde. Svugdje je, čini se, lakše se pružiti koliko si dug, nego se ovdje grčiti na dužinu napuhanih prosjeka. Trebali bi valjda, s ovlaštenim iskustvima znati da poslodavcima treba zadovoljan radnik. Ljudi ne žele, kad su u glavama robovi, biti i robovi u džepu. Ili to jedno drugom robuje? Za napuhani prosjek.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.