Naše i njihove budale

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ovo je već odavno postalo dosadno: ponovno je tu Milorad Dodik s jedne, republičkosrpske strane, te ratne trube s bošnjačke, čiji je glasnogovornik u ovom trenutku veliki bošnjački vojskovođa Zukan Helez, Napoleon iz Bugojna, sa svojim "A" i "B planom". A kao povod je poslužio notorni Ustavni sud Bosne i Hercegovine koji je od Daytona do danas bio isključivo dio problema, a ne rješenja, i koji je, s tri stranca koji su u svakom trenutku činili prevagu, korišten isključivo kao parapolitičko tijelo međunarodne zajednice koja je od samog početka zaigrala na kartu bošnjačkog nacionalizma, držeći se te "politike" sve do danas.

O kakvoj se instituciji radi na najbolji način pokazuje jedna odluka tog Suda s konca devedesetih, kada je "neustavnim" proglašen izraz županija. Tako danas u službenom zaglavlju Županije Središnja Bosna, imate isključivo staru bosansku riječ -kanton, bez obzira što u bosanskom jeziku postoji riječ župa, ali se u tom trenutku nekome učinilo da riječ županija previše tukne na hrvatski. Ta odluka je, kao i sve dosadašnje, donesena uz prevagu stranih sudaca koji su tom trenutku vjerojatno znali jednu ili dvije riječi na bosanskom, odnosno hrvatskom jeziku: ćevapčić i eventualno još jednu drugu riječ, koju nije baš pristojno navesti, koja se podjednako koristi i u bosanskom i u hrvatskom jeziku.

Da bi se u potpunosti shvatila pozicija Ustavnog suda danas, treba se vratiti u poratno, postdejtonsko doba, kada je postalo jasno da je Dejtonski mirovni sporazum, koji je trebao poslužiti kao temelj demokratski uređene Bosne i Hercegovine, manjkav i šupalj. Vjerujem kako je to tada svjesno napravljeno, jer je Amerika u to vrijeme bila jedina globalna sila, u jednom jedinstvenom djeliću moderne povijesti, kada je svijet više od jednog desetljeća bio unipolaran, a za koji su svi tada čvrsto vjerovali da će dovijeka, do "kraja povijesti", ostati takav.

Ustavni sud je, dakle, u tom periodu imao isključivo ulogu da u hodu ukloni manjkavosti Dejtonskog mirovnog sporazuma pa i po cijenu vrijeđanja zdravog razuma. Visoki predstavnik, koji je marioneta međunarodne zajednice, na gotovo identičan način kao i Ustavni sud, proglašen je u neko doba ovlaštenim tumačem "dejtonskog duha". Zamislite Christiana Schmidta, ili nekog drugog njegova prethodnika, kako zamišljeno zuri u kristalnu kuglu u kojoj živi "dejtonski duh".

U jednom trenutku iz kugle se začuje: "Treba napraviti dva plana: plan A, po kojem će Dodik biti ponuđeno članstvo u Građanskom savezu, koji će onda Republiku Srpsku proglasiti Republikom Nesrpskom čiji će premijer biti Reuf Bajrović. Ukoliko Dodik ne pristane na plan A, onda treba potaracati Republiku Srpsku i napraviti od nje najveće parkiralište na svijetu. Da je i Bosna i Hercegovina po nečemu najbolja. Kao izvođača radova predlažem NATO pakt."

Schmidt, ili neki drugi njegov prethodnik, shvativši da mu je glas iz kugle nekako poznat, okrene se prema sudionicima seanse i kaže: "Daj, bolan Zukane, nemoj se zajebavat! Ti dobro znaš da se po zakonu o javnim nabavama mora prije toga raspisati tender. Čuj, NATO pakt! Kao da je on bogom dan. Ima i drugih izvođača radova."

Radi se, dakle, o jednoj politici koja se zaklinje u Dejtonski mirovni sporazum, a ostaje slijepa na "fenomen Komšić", koji je u suštini najizravniji atak na Dejtonski mirovni sporazum dosada, i za kojeg je sve ono što Milorad Dodik radi u tom smislu obična dječja igra koja je najčešće rezultat iznuđene reakcije na "glasove" iz "kristalne kugle".

U priopćenju povodom najnovije odluke Christiana Schmidta, kojom se poništavaju odluke Narodne Skupštine Republike Srpske, po kojima se više neće slušati glas iz Schmidtove "kristalne kugle", iz HDZ-a 1990 "očekuju od Ureda visokog predstavnika da će kao konačni tumač primjene Dejtonskog mirovnog sporazuma, čiji je dio i Ustav BiH, nastaviti pozorno pratiti i sankcionirati sve aktivnosti, a sve s ciljem očuvanja stabilnosti društva i ustavno-pravnog poretka." Živjela kristalna kugla! Uzgred, ako nekome dosada nije bilo jasno zbog čega Cvitanovićeva stranka ne može pera odbit Čovićevu HDZ-u, sada bi mu to trebalo biti.

I u ovom, najnovijem slučaju korištenja takozvanih Bonskih ovlasti, radi se isključivo o političkoj odluci koju treba prvenstveno promatrati u kontekstu još uvijek aktualne medijacije SAD-a u vezi političke pat-pozicije u BiH. Bez obzira na ovu činjenicu i na zdravu logiku, ovdje se isključivo radi o nekoj vrsti alibi odluke koje se za koji mjesec nitko više neće sjećati. Tko se danas sjeća takozvanog "Inzkovog zakona" oko kojeg se svojevremeno podigla silna politička bura, uz obavezne Dodikove najave o secesiji? Ukratko: još jedno mrtvo slovo na mrtvom papiru i produžetak agonije Bosne i Hercegovine unedogled.

Prije godinu-dvije hrvatski predsjednik Zoran Milanović je za Dodika pred televizijskim kamerama izrekao sljedeće: "To je čovjek kojeg je doveo Zapad, instalirali su ga, imao je dva zastupnika. Bio im je super dok ga nisu počeli gaziti. Taj čovjek je baraba, ali nije zločinac. Drži do svojih riječi, za razliku od nekih drugih manipulativnih tipova."

U svjetlu Milanovićevih izjava treba se prisjetiti dva najozbiljnija pokušaja da Bosna i Hercegovina postane funkcionalna zemlja, u kojima je Dodik odigrao presudnu ulogu. Radi se o pokušaju iz travnja 2006. godine, kada su u sklopu takozvanog Travanjskog paketa dogovorene ograničene ustavne promjene, te onom iz 2008., kada je u mjestu Prud kod Odžaka postignut dogovor o svim neuralgičnim točkama, uključujući i pitanje državne imovine koje je osnovni uzrok današnjoj političkoj krizi, barem kada je riječ o sukobu na relaciji Sarajevo-Banja Luka.

Oba ova sporazuma potpisali su Dragan Čović s hrvatske, Milorad Dodik sa srpske i Sulejman Tihić s bošnjačke strane. Također, oba sporazuma su propala zbog protivljenja bošnjačke strane: Travanjski paket od strane Silajdžićeve Stranke za BiH, a Prudski sporazum od strane lažne građanske ljevice i Tihićevih oponenata unutar Stranke demokratske akcije predvođenih Bakirom Izetbegovićem koji se na krilima oponiranja Tihiću dočepao čelnog mjesta u stranci. Ostalo je, rekli bismo, povijest.

Dodika se danas demonizira iz banalnih dnevnopolitičkih razloga, jer je BiH prvenstveno talac geopolitičkih igara, a ne Milorada Dodika. U toj "igri" sve strane se dogmatski drže vlastitih "istina", uključujući tu i međunarodnu zajednicu, bez obzira što su te "istine" najčešće uvreda zdravom razumu. Dodik je zapravo neka vrsta nus-produkta jedne takve, temeljito promašene politike međunarodne zajednice. I ništa više.

Dakle, BiH se našla u nerješivoj poziciji koju bismo mogli opisati kao neku mješavinu "ciprizacije" i "ukrajinizacije". S jedne strane je Dodik koji je secesionističke procese "ciprizacije" doveo do točke odakle ih je nemoguće vratiti unatrag, bez obzira tko vedrio i oblačio u Republici Srpskoj, čija se taktika svodi na svojevrsnu kupovina vremena, pa i po cijenu ekonomske stagnacije Republike Srpske, sve dok taj proces ne postane trajan, što se, čini mi se, već dogodilo, u čemu mu zdušno pomažu, kako bi to rekao Alija Izetbegović, "naše budale", uključujući tu i njegova sina, pa i, kada se osvrnemo unatrag, i većinu visokih predstavnika i stranih sudaca u Ustavnom sudu, koji su se u načelu rukovodili onom čuvenom maksimom koja se pripisuje francuskom kralju Luju XV: "Poslije mene potop." Istom maksimom rukovodi se i Milorad Dodik koji od silne brige za srpski narod ne može ni spavati više od deset sati dnevno.