Ne nose mediji ničije mudo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Prošla su neka dva mjeseca od posljednjeg susreta'', otkrio je Dragan Čović kako to funkcionira i kako se voli koalicija koja nam svima radi o glavama. Dakle, lideri stranaka i lideri naroda, pokretači na europskom putu, kotačići našeg puzajećeg stroja nisu sjeli ozbiljno porazgovarati dva mjeseca.

Dok sve u državi stoji, a u Federaciji ide unazad, lideri su se zabavili o sebi znajući vješto da prije ljeta ne smiju ništa zabrljati kako bi čisti mogli ući u jesen pa potom preživjeti nekoliko mjeseci do praznika i onda podvlačiti crte pod još jednom izgubljenom godinom.

Potom će se uredi za odnose s javnošću raspisati o novogodišnjim željama, a onda ćemo svi, mamurni i sretni zakoračiti u duboko blato izborne godine u kojoj nećemo moći računati niti na ljubav niti na nove susrete.

Dok Bakir Izetbegović nakon službene šutnje zbog službene Škode koja mu nije naškodila, a niti će, izbaci tu i tamo kakvu upitnu lekciju iz povijesti, a Fahrudin Radončić šuti između suđenja, Čović kaže kako nema ni potrebe da se koalicijski partneri sastanu.

''Nije bilo posebnog razloga niti interesa za zajedničke sastanke u posljednje vrijeme'', rekao je Čović.

Do tada se narod guši u nebulozama federalnog premijera Fadila Novalića i gleda kako se ruke ne mogu podići složno niti za jednu stvar, unatoč silnim obećanjima da ćemo grabiti prema boljem sutra kao nikada do sad. Čak je i potpisano da će se grabiti prema naprijed. Grabljenje u džepove kako bi stranke preživjele i isplatile sva zaokružena povjerenja su nepisano, ali sveto pravilo. I to je jedino što se bez zastoja grabi.

A narodi, kao narodi. Nadrogirani istovremeno i bratstvom i jedinstvom i nedovršenim ratovima i neopisivom potrebom za zapišavanjima, složni su u tome da ih novinari zavađaju a političari kradu i zatucaju.

Lajući na umišljene huškače, dok im jedino radi organ za huškanje, skrivaju svoje hrabrosti iza klapanja tipkovnicama mažući sami sebi oči da nam je ovako zbog novinara, pa i ovih redova, i zbog politike koja to vješto koristi, a ne zbog njih. Kad dođe stani-pani, svi padnu na izborima - ili ne izađu glasovati tvrdeći da njihov glas ništa ne vrijedi ili zaokruže svoje samo da drugi ne bi postali njihovi. Ili jednostavno prespavaju i smognu nove snage za novo, neumorno klapanje o izabranim likovima.

I onda ponovno, kivni na medije i politiku umjesto na svoju mlohavost, gledaju kako njihovi (ne)zaokruženi lideri hladno govore da se nisu sastali već dva mjeseca i da nema razloga za to.

''Zajedno to ide teško jer svako ima svoje viđenje i zajednički sastanci nisu urodili plodom'', rekao je Čović koji je razotkrio vladajuće rekavši kako su, nakon mazanja očiju, '' nepovjerenje i neiskrenost došli do izražaja''.

Dok oni grabe prema sebi i javnim poduzećima, narod za zavađanje krivi medije, a politiku za sve ostalo, umjesto da krivi svoje mlohave hrabrosti. Kao da mediji nose njihova muda.

I dok političarima dolazi do izražaja, narodu dolazi novi napad kukavičluka i paranoje od sebe i drugih, od nemoći i od neželjenja. I medija. Sreća pa će brzo ljetna pauza, pa mamurluk, pa novo blato...