Neobični pozdrav iz Neuma, obični licemjeri!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Možda je neobični neumski prizor u kojem jedna starija gospođa ''pliva'' u plićaku odjevena, s ''rukavicama'' za plivanje na rukama, uistinu namješteni test za naše osjećaje. Prizor je, priznao netko to ili ne, neobičan i možda je sve namještaljka da se ispipaju još jednom naši mozgovi. Ne znamo. Ali znamo da su nam mozgovi opipljiviji kad treba vidjeti nešto protiv čega se licemjerno borimo.

Jebavale su se, naime, ustaške i balijske majke zbog objavljenih fotografija i teksta u kojem se ne navodi ništa drugo osim da je neobično to što žena ''pliva'' i što ćete zbilja rijetko onakvo nešto vidjeti na plaži. No, prizor nije bitan niti je bitno pročitati tekst. Viđali smo mi i gore stvari. Bitno je to što smo ponovno pokazali koliki smo licemjeri i da našem licemjerju ne trebaju nikakva pomagala da se drži na površini bare u kojoj se utapamo.

Svi su, naravno ne čitajući tekst u kojem bi se trebali više buniti zbog nemogućnosti da itko ikada sazna koliko se to ljudi okupalo u Neumu i koliko su ostavili novca, skočili da brane ili napadaju stajling neplivačice. Okrenuto je naravno sve na vjersku priču, pa potom na nacionalnu a onda se gledalo tko to skače na neobičnost a tko ponovno ne skače i mrzi Bosnu. Neobičan prizor postao je običan jer smo mi, eto, ljudi koji vole sve oko sebe. Osim drugačijih.

Skočili smo braniti neobranjivo, ljubiti razlike, mrziti one koji mrze, psovati one koji psuju, tjerati one koji tjeraju druge, zavrtjeli smo novi krug gluposti. Pisali smo poruke kako ima važnijih stvari, ali nismo prosuli niti jedan komentar pred te važnije stvari.

Nismo pod važnim temama, kao što smo u ovom slučaju, davali konstruktivne prijedloge, prosipali povijesne činjenice, uvažavali druge, cijenili sebe. Prosipali smo pamet o mržnji i mržnjama, licemjerno se kunući u svu ljubav ovoga svijeta, a odmaknuti od fotografija osuđivali smo drugo i drugačije. Osuđujemo medije da se bave nebitnim a pod bitnim nemamo riječi, osuđujemo lidere a molimo bogove da nam ukažu priliku da se uvučemo u otvor za posao ma kako on prljav bio, a onda, uvjereni u pravednost, prospemo pamet paranoično gledajući u napade sa svih strana.

Teško je priznati, ali licemjerno je galamiti u obranu neplivačice kad se ''običnim'' plivačima zamjera što žele plivati, kad se jednom i drugom i trećem narodu nameće stil plivanja na prostorima gdje oni ne mogu zamahnuti rukama dovoljno i navući peraje kakve hoće. Ili, imati golo rame u Sarajevu.

To je, dakle, naš doseg: U neobičnom prizoru, za koji svatko mora priznati da je neobičan, možemo vidjeti jedino napad na nekoga drugačijeg i smišljenu provokaciju da se opet jedan narod stavi ispred drugog, a drugi ispred trećeg sve u najsitnije detalje mržnji zbog kojih jesmo tu gdje jesmo. Tako daleko vidimo. Baš kao što smo u vijesti da su Ivani potukli rekord Muhameda vidjeli nacionalističku pobjedu i vjerski poraz umjesto činjenice da je potučen rekord okupljanja ljudi jednog imena okupljanjem ljudi drugog imena. I ništa više.

No, mi, pametni i drugačiji od svih, najpravedniji na svijetu, najrazličitiji ljubitelji različitosti, u svojoj paranoji vidimo samo napad. Drugih dimenzija u našoj baruštini nema. A u njoj nam ne trebaju ni ''rukavice'' za plivanje, ni mišići. Ni mozak.