New Game: Dabogda nam vječno vladali

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Ako ne želite da se neki problem riješi, osnujte komisiju“, rekao je slavni britanski premijer i jedan od najmarkantnijih lidera prve polovice dvadesetog vijeka, Winston Churchill.

Nekoliko decenija nakon te znamenite sentence, u Bosni i Hercegovini je patentiran model izbjegavanja rješavanja ne jednog problema, nego cijele hrpe, a sve bez osnivanja komisije ili komisija. Dovoljno je tek zakazati vanrednu sjednicu Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH, na njoj navrat – nanos usvojiti Prijedlog zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH i onda se može na kafu, pivo, u kladionicu, šta već ko voli piti i gdje želi biti.

To što isti taj Prijedlog zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH mora proći proceduru u Domu naroda gdje će, naravno, pasti k'o s kruške, uopće nije važno. Puno je važnije nešto drugo: Prijedlog koji će ostati samo to - nikome ne pada na pamet da tri mjeseca prije izbora napravi ustupak – manje je važnim učinio sve ono zbog čega bi negdje drugo, u iole pristojnijim društvima i državama, vlast razmišljala tek o tome može li, kako i koliko, ublažiti neizbježni poraz. Kod nas se, međutim, vlast ponaša kao da je posljednje četiri godine bila opozicija, dok opozicija saučestvuje u borbi pozicije za makar još jedan mandat.

Mi, u najkraćem, kao i u nešto širem, pucamo po šavovima. Zloupotreba službenog položaja je i zvanično legalizirana. U najvećem kantonu, onom sa sjedištem u Tuzli, na stotine doktora daje otkaze jer ne postoji način da ostvare kolektivna prava. U Hercegovačko-neretvanskom na najgori mogući način se otkrivaju posljedice potcijepljenosti: djeca, drukčije rečeno, po abecedi oboljevaju od ospica.

Malinari sada rade ono što su prošle godine radili uzgajivači povrća, a sutra će mljekari – može i obrnuto: uništavaju svoje proizvode nezadovoljni otkupnim cijenama.

Četiri - pet hiljada migranata, ako i toliko, nerješiv su problem za državu u kojoj još uvijek, dvadeset i tri godine nakon rata, postoje kolektivni izbjeglički centri za njene građane!

Uvođenje kojekakvih akciza pokazalo se, očekivano, kao još jedan porez za budale, one budale što su se najbrže na svijetu navikle na najnovije cijene goriva i posljedična, neizbježna poskupljenja.

Gore su u nas kazne za neplaćanje struje u roku nego za, recimo, ubistva Dženana Memića i Davida Dragičevića. Kazne za to što je od 2014. do 2016. godine sedamdeset i tri posto novozaposlenih u federalnim firmama do redovne plate, regresa i toplog obroka došlo mimo bilo kakvog konkursa – ne postoje.

U većem entitetu ministrica financija Jelka Milićević je došla do epohalnog otkrića da je 700 maraka malo za mjesec dana rada, dok je u manjem premijerka Željka Cvijanović poručila da to što se nekome ne sviđa Dodikova i njena vlast, ne znači da o tome može i smije govoriti.

U nelegalnoj trgovini smo tek drugi u Evropi, dok smo po broju iznuđenih ovisnika o kocki možda i prvi. Jesmo, nema sumnje, jedini kod kojih kladionice bolje posluju od telekoma.

I šta ćemo sada? Kao i obično ništa: prvo slijedi nadjebavanje oko Prijedloga zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH, pa njegovo neprihvatanje u Domu naroda, a onda eto godišnjih odmora, Sarajevo film festivala, pa nove školske godine, te pokojeg štrajka prosvjetnih radnika... I taman dok se vratimo u normalu – uslovno rečeno vratimo, jer mi to ne znamo – prođoše izbori za koje se, da ponovimo, vlast sprema kao da je posljednje četiri godine bila opozicija, dok opozicija saučestvuje u borbi pozicije za makar još jedan mandat, bez obzira na katastrofalne učinke svih tih interesnih saveza po entitetima i između njih.

Kažu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, a da samo u Bosni i Hercegovini – što dodaju neizlječive budale i isti takvi optimisti, ukoliko među njima ima neke razlike – narodi imaju vlast goru od zaslužene. Brzi pregled zbivanja stvarnosti i režiranih drama na političkoj sceni, međutim, govori sasvim suprotno: mi zaslužujemo još gore. Istina, teško je takve naći, ali dok ih ne otkrijemo, nema vala niti jednog razloga da ove mijenjamo. Em znamo na čemu smo s njima, em oni nas znaju u dušu i nešto malo mozga.

U neuspjelom receptu za pitu od govana mi nismo ni brašno, ni sol, ni voda, ni ulje. Zato je lako amortizirati i otkaze doktora i gnjev poljoprivrednika i očajan položaj nastavnika i neposobnost da se iznesemo sa manje migranata nego što stane na jednu, bočnu tribinu stadiona na Koševu, i prosječnu platu od koje se može živjeti oko sedam dana i...sve, baš sve zbog čega drugdje stranke čija vladavina ima jedan od nabrojanih učinaka razmišljaju o tome kako neizbježni poraz učiniti manje bolnim.  

Drugačije rečeno, ako nam je stvarno frka zbog Prijedloga zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH – koji, da se i to opet kaže, neće postati ništa više od prijedloga - i ako je jedna, vanredna sjednica, dovoljna da ništa drugo ne vidimo, onda je najmanje što možemo učiniti za sebe, ovakve kakvi jesmo: pomoći aktuelnoj vlasti da nam traje vječno.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.