Nije Johnny poludio, nego smo mi gadno podivljali…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Narednih četrdeset  godina slušat ćemo blejanje ovaca…“, rekao je Branimir u jednom medijskom istupu u praskozorje rata na ovim prostorima. Već odavno samo na privremenom radu u ovim krajevima, s adresom u Nizozemskoj, vjerujem da je tada, početkom devedesetih, vidio bolje od nas koji smo tek  započinjali život među friško ozidanim, što stvarnim, a što imaginarnim zidovima na Balkanu. Uostalom, i danas se sve bolje vidi i dobije pravu dimenziju kad se gleda izdaleka i iz široke perspektive.

Sjećam se da sam, kao vrli fan Azre, što nikada, hvala Svevišnjem, nisam prestao biti, i taj intervju pročitao u dahu, ali isto tako priznajem da mi to blejanje ovaca u to doba nije zazvučalo kao što mi zvuči danas. Nije mi kao zvono za uzbunu zazvučalo ni Johnnyjevo upozoravajuće sasipanje žuči na mentalitet ovih prostora, na rasprodaju ono malo ugleda i časti koje smo bili stekli, nije mi zazvonilo niti njegovo alarmirajuće ukazivanje na tajkunizaciju koja nam slijedi, na pljačku koja se sprema od strane raznih milousnih sjecikesa, na one koji razbijaju sva ogledala da ne ostane ni spomen na ljepotu, na one koji su ružni, zli i opasni i na one koji štite vjernike od zaraženih i na maske koje uskoro imaju pasti. I, na kraju krajeva, demonski skok u „bolju budućnost“ čije ishodište jesu rat i bijes.

Kamo dalje, rođače?

Bilo je još toga što mi je kao petnaestogodišnjaku zvučalo tako nepotrebno jako, kao kiselina koja razara želudac, ali kasnije, u svakom novom čitanju, njegove riječi dobivale su ono pravo značenje, jer su se savršeno uklapale u sve drukčiji izgled svijeta oko mene. Nestrpljiv i brz na okidaču, znao je Štulić u intervjue nabacati svašta, solirao je nekakav vlastiti brainstorming gdje su se u jednoj glavi naguravala bar petorica boreći se za riječ i misao, kao kad se davljenik hvata za površinu, dok ga vuku dolje, pa je znalo na kraju izaći u javnost svašta, i razumljivo i manje razumljivo. Uostalom, takva mu je i diskografija, puna briljantnih momenata i onda k tomu i nejasnih preseravanja. No, nije li i najveći sin rock poetike, Bob Dylan, sklon istoj takvoj nonšalanciji? Nije li to što genija odvaja od prosječnih?

Eh, da, za razliku od Dylana, čije ime se, čak i nakon ovog prenemaganja oko Nobelove nagrade (piškit ću, kakit ću, piškit ću, kakit ću…) u cijelom svijetu izgovara sa (straho)poštovanjem, uz statistički očekivan broj hejtera, koji bi vjerojatno olajali bilo koga, jer takav im je fazon, kod nas je sa Štulićem stvar dosta drugačija. I ne samo sa Štulićem, ali je on najfriškiji primjer kako funkcionira blejanje na koje je on sam „navakat“ upozoravao. Prije nekih petnaest godina, kad internetu pristup nije imao svatko, o Štuliću se polemiziralo uglavnom u fanovskim krugovima, jer, hajde da se ne lažemo, internet je bio kanal kojeg su otkrili oni kojima je trebala komunikacija na novoj razini, pa je svaki korisnik nalikovao radoznaloj ptici koja traži jato istomišljenika. Tako su čak i oni koji ga nisu zbog nekog razloga poštovali ili voljeli njegov opus, o Johnnyju pisali korektno ili barem u rukavicama, s pokušajima da svoje teze potkrijepe konkretnim.

Iza prozora nemirnog sna…

Prije nekih desetak godina, u vrijeme masovnijeg izlaska na Internet, stvari su se samo još više razvijale, a polemike su trajale duže i imale više sudionika, bile su uglavnom konstruktivne i razglabalo se najviše o muzici Azre, među mnogim blogerimai piscima kratkih priča se osjećao utjecaj odrastanja uz Štulića i, ma kako danas to naivno zvučalo, Internet je donedavno bio mjesto susreta i učenja, sve samo ne mjesto apsolutne mržnje i krkanluka. Naravno, i tada je manje ili više bilo polemika o tome zašto je Štulić otišao, što je to ostavio i je li trebao drukčije, no je*bavanje majke i klizeći verbalni startovi nisu bili uključeni u cijenu. Općom tehnološkom revolucijom i ulaskom interneta u svačiji džep, logičnom pojavom društvenih mreža i kao posljedicom očitim omasovljavanjem prava na mišljenje, dobili smo kao krajnji rezultat  devalvaciju nivoa samokritike u korist kulta stada gdje svatko ima dojam da je on ovan predvodnik, onaj sa zvonom, onaj koji ima zagalamiti u ime svih. A znate da kod nas najviše galame priučeni, a najsmješniji među takvim personama su tablet - povjesničari koji pozivaju druge na "edukaciju o povijesti, porijeklu i jeziku", a koje bi Štulić u najboljim godinama svrstao u punjene ptice koje uzalud u sebi traže karizmu.

Između krajnosti

Sve  su konstruktivne polemike, analize tekstova i nadopunjavanja u razmišljanju nestala u moru kakofoničnih blejanja, izgubile su se fine rasprave o stvarnom značenju pjesama, instrumentariju, melodijama i sviračkim dosezima članova Štulićevih bendova, zanemaren je i znalački odabir suradnika i kontekst u kojem su ploče nastale, malo tko od komentatora uopće zna i može napisati kakav esej o tome kako mu je Sunčana strana ili Filigranac promijenio i poboljšao mladenački pogled na svijet.... Sve to je zamijenio, baš kako to Johnny onomad reče u svojoj pjesmi „Golgota“ – rat i bijes.

Da ne duljim, i sami ste mogli naići na komentare što na portalima, a što na društvenim mrežama zadnjih dana -  ispod svake one vijesti koja je spomenula Štulićev 64. rođendan, gomila glasnih i u svoj stav uvjerenih, „alternativnim činjenicama“ podojenih  i negativnom energijom nabijenih  nesretnika, imali su što reći o Štuliću, ne dajući onim rijetkima koji su htjeli racionalno razlučiti gdje su umjetnik i njegovo djelo nakon 25, 30 godina, ni doći do riječi.

Gomilale su se bilo gdje da ste virnuli, oštro intonirane riječi, čineći svaku rečenicu dužu od prosto proširene nepotrebnom. I to su, uobičajeno, dežurni imači mišljenja radili na isti način kao što izražavaju mišljenje svakodnevno o bilo čemu – gnojno, bezglavo i životinjski, navlačeći silom svom pretpostavljenom stadu, završavajući uvijek rasprave žučno jebavanjem matere i brojanjem krvnih zrnaca – ili već toliko puta prežvakanim pametovanjem čija je ameba bila starija.

Ne bu dobro svršilo…

I onda si uzmeš za pravo da duboko uzdahneš i priznaš da nije Štulić u međuvremenu poludio, kako takvi vole reći, ne razumijevajući ni njegove najbenignije poruke, nego smo se mi kolektivno izgleda pomakli u krajnost, zaronili na dno, pomahnitali i pobjesnili. I da, iako  je u ono doba bilo malo šupački od njega, čak i kukavički, Branimir Štulić bio je duboko u pravu kad je odlučio izvući se pred zagradu. Kazavši sve što treba na vrijeme, ali ipak malo netaktički ostavši duže u svemu nego li je trebao, Johan je učinio najbolju moguću stvar. Svukao je poput zmije staru kožu, ostavio nam je u amanet da je upropastimo kao i sve ostalo i otišao u Nigdjezemsku dajući tek ponekad neki neobavezan signal da je živ, ne mareći ni što govori ni tko ga sluša, zajebavajući se uvijek istim mantrama, koje više sliče onom gu-gu kojeg plasiramo infatilnima, igrajući se lijevog krila na terenu koji njegovi nesuđeni sljedbenici ugodiše za svoje krvave igre.

Otišao je tamo gdje bi svatko od nas, koji više nemamo želudac za svakakva sranja, volio otići. S tim da je blejanje ovaca davno prešlo ovdašnje okvire, pa ni taj Utrecht više nije dovoljno daleko da smrad ljudskog izmeta ne grize za oči. Možda je ipak onaj Džonijev Space Shuttle za let u tri pi*ke materine, kojeg je onomad imao ideju graditi na Kosovu, aktualniji nego ikad…