Nije to tako kod nas u Norveškoj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Danas ćemo se pozabaviti jednostavnom temom, iako, to moram priznati, prilično opasnom, na dulje staze. Dogme i zakoni i društveni poredak, sve to pada na ovaj trivijalan primjer.

Neki dan sjedim u kafiću, tehnički, u bašti kafića, to su vam ovi stolovi na ulicama za koje više ni vlasnici kafića ni inspekcija nisu sigurni koji je legalan i legitiman, a koji nije. Uglavnom, na nekoliko metara otud događa se neprimijetna drama. Dolazi Citroën C3 ili tako nešto, norveških registarskih oznaka, staje u raskrižju, osvrće se vozač, kontaš, izgubio se čovjek i taman kad sam pošao upitati ga svojim ljupkim ruskim engleskim treba li mu pomoć, on ni u drugu ni u Treći, nego u rikverc i parkira se posred zebre.

Iz automobila izlazi, pazi sad, budist ili takav neki ljubitelj transcendentalnoga duboko u svima nama, mislim, možda i nije, moglo bi biti da samo od fore nosi lanenu odjeću, sandale i uredno svezanu palmicu navrh glave. Prelazi tu zebru na kojoj se parkirao, uđe u jedan od onih malih administrativnih ureda nadžidžanih po prolazima u zgrade, izlazi nakon nekoliko minuta, nalazi se s lokalcem i u priču njih dvojica, nije dugo prošlo dok ne začuh onu poznatu: "Nije tako kod nas u Norveškoj!"

Činjenica je da nemam nikakva pravdanja što sam slušao tuđi razgovor, ali usamljen i nedruštven, kakav jesam, nisam mogao ne čuti njihovo glasno pozicioniranje svih beha problema u elaborat kakvog bi se postidio i neumski summit o Hrvatima nositeljima europskih vrijednosti u BiH.

Ideologija ili vjerovanje u rekla-kazala

Na ovom primjeru lako je utvrditi osnovne principe na kojima počiva beha zaostalost, uvjetno rečeno. Sva društva počivaju na nekim društvenim vrijednostima. Vrijednostima koje su zapravo izmišljeni set pravila, poput onih da se vozi desnom stranom, da se pitanje zdravstvenog osiguranja rješava preko Zavoda za zapošljavanje, da se roba animalnog porijekla može prevoziti preko Bijače i Gradiške, ali nikako preko Doljana ili Čepikuća, da Ustav BiH, iako ne postoji čak ni domaći primjerak Daytona, da taj Ustav jamči neku Federaciju i neku Republiku. Dakle, sve je to set izmišljenih pravila, kao prava raje, potura, gay prava, ženska prava, muška prava, prava robova i robovlasnika.

Tim setovima pravila legitimitet dajemo mi koji vjerujemo u njih. Mi koji vjerujemo da je bolje živjeti u Njemačkoj. Ili Irskoj. Mi koji vjerujemo da Sirijci nisu dobrodošli na tlo Europe. Mi koji vjerujemo da Amerika i Trump seru. Mi koji vjerujemo u Erdogana. Ili Putina. Ili da Bakir ima nasljedno pravo. Ili da je Dodik najveća muškarčina (visok jeste, ali velik, ma daj, jesi vidio Čordaša, a još je i džentlmen). Ili da je Dragan za treći entitet i kanal i funkcionalan treći stup vlasti.

Ne postoji nikakav genetski marker ili kemijski proces ili fizička pojava koja bi to opravdala. Samo,mi koji vjerujemo u to. Sad, vjera traje dok i mi trajemo, a nakon naše smrti, eventualno možemo prenijeti vjeru na potomke, ali već nakon tri ili četiri generacije to vjerovanje postane rekla-kazala.

Neću u inat

E sad... Onaj budist. Miroljubiv čovjek. Nema šanse da bi se on tako u Norveškoj parkirao na zebri. Jer neće da se kači sa zakonom. Karma bi mu se pojebala, mogao bi dobiti osip po novčaniku. Ali, Bošnjo i Rvat i Serbin ne vjeruju u karmu, samo u onim nepostojećim Ustavom zajamčena još manje opipljiva prava. I ovdje možeš parkirati na zebri. Dapače, ne samo na zebri, ovdje možeš parkirati đe oćeš. Nema zakona.

Znači, on vani poštuje kolektivnu vjeru u red i poredak, ali ovdje je kolektivna vjera u nered. I onda se i on, inače uzoran građanin Norveške, budist, platiša računa, kad dođe ovdje, prešalta s jednog kanala na drugi u glavi i u trenu postane prosjek. Nimalo zavidan, ali prosjek.

Naravno da mi možemo živjeti poput Norvežana, mada se za njihovu klimu ne bih mijenjao. Ali trebalo bi izmijeniti set uvjerenja koja smo si sami nametnuli. Neću parkirati na zebri. Neću da idem poprijeko, ugaženim dijelom travnjaka, umjesto pločnikom. Neću voziti bicikl bez kacige. Neću glasati za lažove. Za lopove. Neću zapošljavati na crno. Neću se zaposliti na crno. Neću biti pizda ne tražiti fiskalni račun. Neću saditi smilje jer svi to rade. Neću vjerovati u mitove i legende. Jer onda mogu komotno tražiti da po Zeusu i Jupiteru najbogatiji odlučuju u Parlamentu BiH. Ah, da, to je već tako, i bez Zeusa i Jupitera.