Ponos

Niprije #idruge mitske priće

Kolumna / Kolumne | 31. 05. 2017. u 08:40 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ovaj tekst je nedvojbeno o lošoj glazbi ili muzici, ovisno s koje obale gramofona gledate na njeno milozvučje. Prvo, znači, Gibonni. Najprije kofol rocker s onom kosurinom, ispucalom, neregeneriranom, nije znao napraviti čestitu rokačinu pa je glumatao etno i ljubavnim motivima da bi na kraju počeo nositi one neke pramenove i šiške i bobove i trajne i polutrajne... On vam je zatemeljao kronično nepoznavanje osnovnih pojmova. Osveta i ponos, dvije sestre blizanke, obje rođene u ponoć, jedna malo prije, jedna kasnije. Kao što bi rekla Adrijana Čulina, jedna prije, jedna kasnije, znači, nijedna nije rođena u ponoć. Pitanje jesu li i u rodu, moj Stipišiću.

Toliko puta sam poželio zabraniti Gibonnijev koncert, no nikad nisam uspio dobiti pravno utemeljen razlog da to i učinim. Poželio bih tada da prosvjedujem, međutim, vjerojatno bih se osjećao kao Mušica na Španjolskom, okružen samo psima koji bi tu prespavali jer znaju da ih nitko neće ometati. Naime, nitko se ne želi vrzmati tu oko Mušice predugo. Na kraju, po običaju, još bih i završio na prokletom koncertu, ono, kad ne možeš protiv njih, pridruži im se. I bilo bi dobro, iako pjesme ne razumijem.

Sestra što kmeči iza ponoći

Ponos, dakle. Vrlo lijep složeni osjećaj. Podrazumijeva dvije stvari: postignuće i ljubav.

Postignuće. Ne možete biti ponosni na liječnika koji je propustio spasiti nečiji život, na policajca kojem je pobjegao kriminalac, na dijete koje je razbilo školski prozor, palo godinu.

Dakle, prvi uvjet za ponos mora biti neko vanserijsko pozitivno postignuće, primjerice, roditelj može biti ponosan na dijete koje upravo ide na matursku večer. Ta večer je simbol uspješnog odrastanja, prevazilaženja društvenih stuba, osamostaljivanja, dugogodišnjeg truda i zalaganja. Razlog za ponos, definitivno. Možeš biti ponosan na nekog sportaša, klub, reprezentaciju, na njihovo postignuće, pobjedu, visoki plasman na nekom elitnom natjecanju. Nerijetko su ponosom tada opčinjene mase, ponos doista može biti snažan motivator za veselje.

Drugi uvjet za ponos je onaj dugotrajniji i koji se postupno gradi, ali na određeni način također je rezultat postignuća. Ljubav prema objektu ponosa, ljubav roditelja prema djetetu koje je uspjelo, ljubav bračnih supružnika kada jedno od njih dobije (bolji) posao, ljubav navijača prema svome omiljenom klubu, sportašu, reprezentaciji.

Vrlo složen osjećaj, ovaj ponos, ali prilično bezazlen. Kako bi sv. Augustin rekao: “Ljubi i čini što god hoćeš!” Teško da se može zlo počiniti iz ljubavi. Ne, to nije zločin iz strasti. Ljubav, ponos, oni idu ruku pod ruku. Ponos se čak može izraziti i tiho, mada je to rijetko. Kada sam objavio svoj prvi roman, otac mi nije rekao ni riječi, prešutio je. Tek majka mi je tada otkrila da je ponosan. On rijetko troši riječi, osim ako sluša nešto na televiziji, tad drekne na nas da se stišamo.

Marko Prkosić

Na žalost, nama često podmeću inat pod ponos. Inat ne dolazi od postignuća i ljubavi. Inat dolazi od osjećaja rivalstva, licemjerstva i dubokog prikrivanja osjećaja manje vrijednosti, izravno proizlazi iz oholosti i fiktivnog uvećavanja vrijednosti nečega što i nije toliko vrijedno.

Sad dolazimo do glazbe opet. Osobno bih nerijetko, osim Gibonnijevih, zabranio koncerte Dini Merlinu i Marku Perkoviću Thompsonu. Što me briga slažete li se s mojim mišljenjem, ja smatram da su ti estradnjaci uzjahali osjećaj ponosa, nacionalnog, regionalnog, bilo kakvog, i da ga masivno muzu trećerazrednim kopijama. Prvo, taj Dino Merlin, mislim da samo Thompsona nije iskopirao dosad. I nerijetko je u središtu pozornosti nekakvim umjetno izazvanim krizama, kad je ono bio novogoišnji koncert, jel da, tad je posljednji put u istom tekstu čovjek mogao pročitati riječi glazba, dar narodu, nacija, politika,....

Ne znam koja je razlika između Dine i Thompsona, dobro, Thompson krade četničke i partizanske melodije i one sarajevske rock škole, koju smo nerijetko znali i kao pastirski rock. Rado bih ja osobno zabranio koncerte i Dini i Thompsonu, na moju osobnu žalost, nemam pravnog uporišta za takvo što.

Pa prosvjeduj kad ne možeš zabraniti

Razmišljao sam i da prosvjedujem, no čini mi se da bih opet bio jedini. Navodno, čujem da ta neka skupina bošnjačkih intelektualaca želi prosvjedovati u Sjevernom logoru. Znači, prosvjedujući pred koncert opet bih bio sam, jer Boga pitaj kome oni prosvjeduju i zašto tamo negdje s druge strane gramofonske ploče. Mogli su komotno i pred njemačkim veleposlanstvom u Sarajevu, ista je logika. Bar tamo ima razloga, zbog ovih viza, odnosno neizdavanja istih. Sada kad je karta za Njemačku napokon samo dvije konvertibilne marke. Povratna, doduše, ona u jednom smjeru je značajno skuplja. Ali ovo čisto da nas nagovore da se i vratimo. No, skrećem s teme.

Intelektualci. Obično kad za sebe nešto motivirano tvrdiš, to je zato što to nisi. Bošnjački intelektualci, što god da je to. Uvijek smatram da intelektualizam nema granicu. Intelektualci su generalno kozmopoliti. Ne možeš govoriti o širini intelekta i uokvirianju u granice nacije, osim u slučaju da suprotstavljaš te pojmove. Dakle, nacionalni intelektualizam ne postoji, to je samo dokaz licemjerja u ovom slučaju.

Licemjeran je prosvjed protiv Thompsonova koncerta negdje daleko, jednako koliko je licemjerno podmetati Thompsonov koncert pod ponos, ako svi znamo da je inat. Ovdje se premalo ponosimo, na žalost, ovdje se još uvijek samo inatimo. Zato i tapkamo u mjestu već desetljećima. Da podsjetim još jednom, ponos je rezultat postignuća i ljubavi, za ponos moraš nešto napraviti za sredinu koju voliš, dok je inat rezultat licemjerja i oholosti, možeš dakle glumiti veličinu, ali je kratkog vijeka. Ja tebi mogu govoriti serdaru, a ti meni vojvodo, ionako oba znamo koja smo đubrad.

Kopirati
Drag cursor here to close