O golubovima i jastrebovima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nikada niti jedni izbori nisu pobudili toliku pozornost širom svijeta kao protekli američki predsjednički izbori na kojima je po još uvijek neslužbenim rezultatima pobijedio demokrata Joe Biden. Nacionalna agencija za praćenje izbora također oklijeva proglasiti pobjednika, bez obzira što je Biden na kraju premoćno pobijedio, prije svega zahvaljujući tijesnim pobjedama u nekim saveznim državama, ponajprije u Pennsylvaniji, Michiganu i Wisconsinu.

Umjesto da odahne, svijet je još uvijek u fazi iščekivanja, jer Donald Trump odbija priznati poraz, što je povijesni presedan. Zbog kompliciranog izbornog sustava pobjednik će biti proglašen tek 14. prosinca, kad se sastaje vijeće elektora. Ono što je ranije bila rutina, sada je nešto čega se svi pribojavaju. Postoji teoretska mogućnost da elektori iz pojedinih država u kojima je pobijedio Biden svoj glas dadnu Trumpu, što je protivno tradiciji i dobrim običajima. Da podsjetim, u američkom izbornom sustavu pobjednika odlučuju glasovi elektora, koji u pravilu glasaju prema rezultatu izbora u svojoj saveznoj država. Tako svih 55 elektora iz Kalifornije glasa za kandidata koji je odnio pobjedu u Kaliforniji, 20 elektora iz Pennsylvanije glasa za pobjednika u Pennsylvaniji, svih 6 elektora iz Nevade glasa za pobjednika u toj saveznoj državi, i tako dalje. U proteklih 250 godina američke demokracije dogodio se tek jedan sličan slučaj, da je jedan elektor glasao suprotno od izbornih rezultata. A Donaldu Trumpu treba ih više od trideset, što se čini nemogućom misijom, pa tim više čudi njegovo tvrdoglavo insistiranje na "izbornoj prevari".

Dogodio se scenarij kakvog su se politički komentatori uoči izbora najviše pribojavali. To me podsjetilo na jednu davnu znanstveno fantastičnu priču koju sam pročitao još kao srednjoškolac. Bila je objavljena u ediciji "Sirijus" koju je 70-ih i 80-ih godina objavljivala Vjesnikova izdavačka kuća. Te priče prisjetio sam se, također, prije pet godina, kad je Donald Trump pobijedio na predsjedničkim izborima. Nisam se više sjećao nakon toliko godina tko je autor priče, niti kako se ta priča zvala, zapamtio sam tek da je smještena u neku dalju budućnost i da je govorila o američkim predsjedničkim izborima, o pobjedi jednog od kandidata koji potom zavodi diktaturu.

Tu neobičnu priču vjerojatno sam zapamtio zbog toga što smo u to vrijeme u bivšoj državi idealizirali taj zapadni svijet kojemu je Amerika bila simbol. To što se događalo u toj priči iz naše perspektive bilo je moguće u socijalističkom lageru, od Mađarske do Čehoslovačke, ali ne i u SAD-u, usprkos onoj "Amerika i Engleska biće zemlja proleterska". Na kraju se, uostalom, kao što znamo, dogodilo upravo suprotno. Za demokraciju se, što tada nismo znali, treba stalno boriti, da ona nije bogomdana, pa čak niti u zemljama poput SAD-a. Tko dosada nije naučio tu lekciju, ovogodišnji američki predsjednički izbori trebali bi ga u tom smislu osvijestiti za sva vremena. 

Tada, nakon Trumpove inauguracije dvije su knjige u SAD-u doživjele strelovit rast prodaje, Orwellova "1984", čija je prodaja zabilježila porast od gotovo 10.000 posto, te roman "Sluškinjina priča" kanadske spisateljice Margaret Atwood, koji je na krilima te iznenadne popularnosti vrlo brzo ekraniziran. U oba slučaja radi se o mračnim distopijskim romanima. Dok o "1984" znamo gotovo sve, jer je ta knjiga poodavno prerasla književni geto i postala dio masovne kulture, o romanu Margaret Atwood u tom trenutku se nije znalo mnogo. Središnja priča romana odvija se početkom 21. stoljeća na području današnjeg SAD-a, odnosno Gileadske Republike, gdje je vlast preuzela vojna hunta. Taj događaj "povijest" je zapamtila kao "Washingtonski masakr". Tom prilikom urotnici su upali u Kongres, ubili predsjednika SAD-a i kongresnike. Vojni puč je osmislila urotnička skupina Jakovljevi sinovi, koja je djelovala unutar vojske.

Jesu li se stanovnici SAD-a, tada, pribojavali sličnog scenarija? Vjerojatno jesu. Slično je i danas, iako erozija američke demokracije nije započela s Trumpom, međutim, način na koji je on derogirao demokratske institucije i procedure nikada ranije nije bio zabilježen. Tako da nikoga nije začudilo to što Trump tvrdoglavo odbija priznati poraz. "Demokracija funkcionira samo kad gubitnici priznaju da su izgubili", napisao je u kolumni za Washington Post Henry Farell, profesor na Johns Hopkins School of Advanced International Studies. Dakle, demokracija u kojoj stranka koja izgubi izbore odbije sići s vlasti više nije demokracija. Tako se s američkim izborima ovih dana sprda čak i bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko, nazivajući američke izbore cirkusom. Što nije daleko od istine. Zamislimo da se sličan slučaj dogodio negdje drugdje. Uvjeren sam da bi to američki mediji okarakterizirali kao državni udar.

Bez obzira na način na koji Trump siđe s pozornice, jer je njegov ostanak na vlasti ipak u domenu znanstvene fantastike, njegovo nasljeđe ostat će trajno, jer po tvrdnjama upućenih Amerika nikada u svojoj povijesti nije bila u tolikoj mjeri podijeljeno društvo kao što je to danas, te da Trump neće, kao što je to slučaj s većinom ranijih predsjednika, nestati tek tako sa scene, te da ima dobre izglede kandidirati se u tom slučaju na sljedećim predsjedničkim izborima.

Dakle, erozija američke demokracije nije započela s Trumpom, niti će se s njim završiti, iako nikada ne treba zanemariti činjenicu da je tokom Trumpova mandata poprimila neku vrstu one kunderovske nepodnošljive lakoće. Bez obzira na to, euforiju oko Bidenove pobjede treba promatrati i s dobrom dozom skepse. Nakon poznatih događaja od 11. rujna 2001. godine u New Yorku,  američka vlada je formirala Ministarstva domovinske sigurnosti koje je dobilo široke ovlasti, što je dovelo do demokratskih deficita u američkom društvu, koji su se onda, po principu spojenih posuda, koji vrijedi u današnjem globaliziranom svijetu, prenijeli u dobroj mjeri i na ostatak svijeta.

Joe Biden pobuđuje nadu, može se čuti ovih dana od euforičnih komentatora, iako je, da se razumijemo, Trumpov poraz velika stvar za demokraciju, ne samo u SAD-u. Slična euforija ovoj današnjoj vladala je i nakon pobjede Baracka Obame, koji je dobio čak i Nobelovu nagradu za mir upravo zbog te pobuđene nade. A kako je završilo, to je manje-više poznato. Amerika je pod "nobelovcem" nastavila sve ratove koje je pokrenuo njegov prethodnik, te inicirala i neke nove. Obama je bio neka vrsta goluba s Tomahawkom u zubima.

A ne treba zaboraviti niti američko-europski trgovački sporazum koji je inicirao upravo Barack Obama, a koji je bio u finalnoj fazi dogovaranja. Radi se o sporazumu koji bi Europsku uniju u mnogim segmentima, uključujući i poljoprivredu i kontroverzne zakone kakvi postoje u SAD-u u ovoj oblasti, svelo na američku koloniju. Donald Trump je taj dogovor stopirao, jer je tražio još više ustupaka američkoj strani. Ovo je, možda, najpozitivnije što je Trump napravio u svom mandatu, bez obzira što to nije napravio iz dobrih namjera. Ipak, bez obzira na sve, izbor između goluba na grani i jastreba visoko u zraku čini se poprilično lakim. Do novog Trumpa.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.