Obezmuđeni roditelji u Mostaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da je svijet otišao u neku stvar dokazuje i vijest kako ''stručnjaci pokušavaju objasniti što se događa iza pogleda Melanie Trump koji ništa ne odaje''. Dok smo u nesigurnom svijetu sigurni samo u to da svojim pogledima želimo uskratiti što više muke onih pored sebe, izlažemo ga bezvezarijama i tješimo se kako ustvari ludi ovaj svijet, a ne mi.

Svaki je tako razuman roditelj djece koja pohađaju Osnovnu školu Ilije Jakovljevića puknuo lajk pod priopćenje mostarskih republikanaca na izlizanu foru o tome kako Mostaru treba i jedan put za brodove i trajekte. Svaki bi pak odgovoran roditelj napravio toliku frku oko činjenice da se za velikih kiša, a Mostar ne poznaje nikakve druge kiše, toj školi ne može prići bez ribarskih čizmi ili bez kakvog omanjeg brodića.

Svaki bi normalan roditelj, ne mareći što bi ga mogli prozvati za pristajanje uz republikance i okretanje leđa vladajućim čak i ako je uhljeb, zbog svojega djeteta, stao pred školu i rekao da želi da se istrese koji kamion asfalta na prometnicu pored škole pa da njegovo dijete ne bude doslovno pačić mali kad ide na nastavu.

Ako ništa, onda zbog dokazivanja svojemu djetetu da se bori za njega i njegov put u školu, svaki bi roditelj zaprijetio blokadama prometnica, neslanjem djece preko baruštine u klupe i prijavama svim inspekcijama ma koliko se one trudile ne raditi ništa.

No, čini se da pokisli roditelji misle da je danas dovoljno izboriti se za plaću, utabati put do uhljebljenja ili se pokunjiti pored svih onih koji bi, eto, trebali nešto reći, a neće pa onda u svom mraku i tami ovog sustava puknuti lajk pod ono što drugi govore umjesto njih.

U vremenima kolektivnog prebacivanja odgovornosti, šutnje i bezmudlja, najjednostavnije je sačekati da prestane kiša, i lupati lajkove pod priopćenja i slova onih koji govore kako bi njihovoj djeci trebalo biti bolje. I tako godinama. I tako godinama nekoj stvari a ne savjesnim roditeljima koji bruje o tome kako bi tamo negdje njihovoj djeci bilo bolje nesvjesni da tamo negdje roditelji mrdaju nekom stvari ako se pojavi lokvica na njihovom putu do učionice.

Ovdje, pokunjeno, obezmuđeno i tupo gledaju kroz prozor i čekaju da negdje netko otkuca kakav tekst da bi se mogao prostrti lajk.

Ipak, sačekat ćemo da nam svijet pojasni što to Melania Trump krije u svom oku, a u svome ćemo skriti balvančinu nehrabrosti da se zagalami za svoj život i život svog djeteta, brišući more u očima u kojem se krije trajekt tuge jer nemamo muda stati i braniti budućnost svoje djece. A to je samo jedna lokvetina na njihovom putu. Kako bismo onda pokazali zube za veće prepreke?

Pa neka nam je ovako. I nama, i našoj djeci.