Orasi u gepeku i drugačije stado u Mostaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon Večernjakovog vatrometa plaćenog novcem iz tekućih rezervi, mostarska noć svjetlucala je svjetlima bezbroj rotacija koje su sa skupocijenih limuzina upozoravala građane koji godinama ne biraju da se među njih spustilo neko drugačije stado.

Praćeni utrpanim i opeglanim policajcima, koje nećete vidjeti kad vam trebaju, barem ne opeglane, slijevali su se u mostarski hram kulture, na čijem pročelju još nisu zaokružena davno obećana dva slova O. Potom su se, nakon reda pjesme i reda dodjeljivanja čudnim kriterijima čudnih titula, lideri i njihove dame razvozali na skupe večere, koje pak propovjednik Fadil Novalić neće blagosloviti razbacivanjem.

S druge strane, sa strane nekih drugih svjetala, neko drugo stado lajkalo je izjave Večernjakove osobe godine. Glumac Enis Bešlagić u govoru je pokušao posramiti političare. Prozvao ih je i za silne zaštitare i filmska pojavljivanja u javnosti. No, to njih nije dirnulo. Protokol je takav, inače oni ne bi. Ni to, ni limuzine od kojih veliki broj prelazi svotu od maksimalnih 130.000 KM koliko je zakonom dozvoljeno.

Spomenuo je Bešlagić, rekavši da je bilo bolje da su lideri cijelo vrijeme mandata šutjeli, i orahe u džepu, spomenuo je i veliku odgovornost. Prozvao ih je za ubojstva budućnosti i djece. A onda su političari, visoki dužnosnici, državni službenici, strani diplomati i svi manje i više bitni, nakon pljeska ustali i s nestrpljenjem upitali gdje će se sada jesti. Nije ih dirnuo glumčev govor i priča da ako se neće oni dogovoriti ima tko će. Jer, njihov posao je dogovaranje. Ako bi se dogovorili, onda bi se posao sveo na rad, a profesionalni neradnici teško da će poželjeti raditi.

Vidjet će na svojim modernim telefonima koliko je onog drugog stada podiglo palac ispod njegova govora. Potapšat će ga na domjenku i reći kako je održao dobar govor, a onda će se okrenuti. Oni ipak uvijek imaju pametnija posla.

Nažalost, nije nitko iskoristio priliku pa za dobar PR prošetao gradom koji ne bira gradske oce. I koji ih, čini se, neće ni birati. Protokol je takav, a da nije, možda i bi, pa bi vidjeli kako je to koračati gradom kojim zapinjete o njihove orahe i upadate u neodgovornost onih koji sumanuto plješću kad im se kaže da je odgovornost u njihovim rukama.

Samo, čudan je taj palac. Toliko ih se diglo na Bešlagićevu lekciju da bi čovjek mogao pomisliti da se na crveni tepih mogla skupiti vojska onih koji misle isto kao i on i koji su žrtve nedogovaranja. No, takvi smo mi. Netko dijeli pečate, netko pečati sudbine, a netko samo digne palac i stane kad mu policajac kaže da će sada proći važan netko. S rotacijom na krovu i orasima u gepeku. U džepove više ne može stati.