Pobunjenici, gdje je hashtag za Mladena Ivanića?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nepravedno Mladen Ivanić s izjavom o automobilima nije prošao kao Fadil Novalić s ispadima o rastrošnosti građana. Pao je u sjenu popisa stanovništva gaf srpskog člana Predsjedništva BiH o tome kako bi građani BiH trebali zavidjeti njemačkim vlastima na službenim automobilima, a ne našim.

''Nismo mi došli svojim automobilima u Berlin, došli smo domaćim vozilima, a naši građani trebaju biti šokirani njemačkim voznim parkom, a ne našim'', rekao je Ivanić pravdavši tako medijske natpise o tome da su tri člana Predsjedništva došli u tri limuzine na sastanak s Angelom Merkel.

Kasnije se Predsjedništvo hvalilo kako je Merkel, iako umorna od europskih briga zadanih Brexitom, imala volje i želje, snage i raspoloženja porazgovarati s troglavim i šesterodupetnim šefom države.

Korupcija je, sasvim je jasno, kod domaćih lidera, bili oni raspoloženi ili ne, izazvala paranoju. Tako je Ivanić, umjesto da u napisima medija vidi prozivku zbog troglavlja odnosno razdvojenosti lidera u BiH, vidio kako mediji pišu o rastrošnosti. A nekakvo nepisano pravilo govori da se krivci pravdaju i na najmanji trzaj prozivke za krivnju.

Građani Njemačke, a to Ivanić jako dobro zna, sigurno nemaju problema s činjenicom da službene automobile njihovih dužnosnika vozi kako i kada tko stigne kao što je to slučaj kod nas. Po pisanom zakonu, u koje se kunu svi u foteljama, stoji kako službene automobile voze službeni vozači i to u radno vrijeme onog službenika koji bi trebao sjediti pozadi.

Kod nas to nije tako, pa ćete vidjeti ministra kako s posla odlazi (naravno ne iza 16 sati nego prije) sjedajući za volan službenog automobila. Pročitat ćete kako je ministar završio u vinogradu sa službenim automobilom, kako je išao na boks meč sa službenim automobilom u Njemačku ili kako se sudario pa pobjegao s mjesta nesreće. Pročitat će te kako je ministar službenim automobilom došao na plažu, pa nakon što se bućnuo, onako u kupaćima, mokar i osvježen, sjeo na skupa sjedala. Pročitat ćete kako je ministrova obitelj zaglavila u snijegu sa službenim automobilom iako nisu imali pravo voziti se u njemu. Ministar je tada rekao novinaru, dakle, cijeloj javnosti, jedno jednostavno: Šta te briga.

Kod nas ćete pročitati kako se službeni automobili visokih dužnosnika koriste za otmice, kako koštaju puno više od dozvoljenog, ali ćete se i nasmijati kada vidite službenog vozača kako ''obija'' skupi automobil jer mu se pokvarila skupa brava.

A koliko je to sve skupo govori podatak da vozni park institucija u BiH vrijedi oko 25 milijuna maraka i da se službenim računa 3.500 automobila. U igri tih brojki navodi se i kako devet ministarstava na državnoj razini ima 200 automobila. Dakle, u jedno smo sigurni, znamo gdje je zaposleno 3.500 ljudi. Ali, ne znamo tko sve volana službenim vozilima. Oni koji volanaju, pak ne znaju koliko kilometara prelaze, pa dva ministarstva za istu relaciju navode dvije različite kilometraže. Tako za jedne relacija Sarajevo-Banja Luka-Sarajevo iznosi 360 kilometara, za druge 690; relacija Sarajevo-Mostar-Sarajevo 250 kilometara, a za druge 348 kilometara. Ni tu nismo isti, iako Mladen Ivanić, nakon relaksirajuće vožnje u Njemačkoj, kaže da jesmo.

''Ta zemlja zna da smo ravnopravni pa je htjela protokolarno to i da dokaže'', opravdao se Ivanić kojeg nije zapao hashtag na društvenim mrežama.

A kakvi su u nas protokoli dovoljno je vidjeti na što liče prometnice kad se u gradu događa kakva manifestacija na koju su pozvani svi putnici iz službenih automobila sa svih razina. U isto vrijeme, možda će pogledati netko na što liče vozila domova zdravlja, vatrogasaca, udruženja invalida ili policije u mjestima gdje uistinu treba ganjati lopove.

Fadile, oprosti, nisi jedini. Samo si ispalio glupost kad nije bilo važnijeg događaja od tvojih analiza. Ivanić je prošao bolje jer su pobunjenici imali posla oko prebrojavanja krvnih zrnaca onih koji se nikada neće zalediti u kožnom sjedalu službenog vozila.