Pogubna investicijska klima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Davno je, moralo je biti prošlo stoljeće, Branimir Štulić pjevao o primatima koji čitaju rijetko i, naravno, sve što ne treba. Vremena su se, naravno, promijenila na gore, pa primati uglavnom ne čitaju ništa, već gledaju televiziju, no i to džaba: ili gledaju budalaštine ili ne pamte ono što su vidjeli, pa se onda, kada im se program reprizira u vlastitom životu, čudom čude.

Još je nešto bilo davno, ali ne u prošlom stoljeću, već plafon u prošlom desetljeću: Hrvatska televizija emitirala je prilog iz rumunjskog grada Cluja, gdje finska Nokia – dok je bila, što bi se kod nas reklo, privredni gigant i važan gospodarski subjekt – otvorila tvornica mobitela na, naravno, opće zadovoljstvo. Lokalna se vlast, jer takva su pravila i običaji, kurčila time što je dovela famoznog stranog investitora i olakšala mu ulaganje kojim je Cluj s okolinom dobio puno novih radnih mjesta. Prešutjeli su, normalno, da su nešto zajebali oko infrastrukture čija je priprema bila njihov zadatak, pa su svečano otvaranje i presijecanje vrpce odgađani dva –tri puta.

No dobro, sve je krenulo kao podmazano: Finci su nadzirali Rumunje, ovi išli na posao, pravili telefone, primali platu prvog, topli obrok, ovo, ono...do jednom. Od jednom, Nokie više nije bilo – vlasnici su pokupili mašine, dokumentaciju i menadžerske laptope i pravo u Aziju. Na odlasku su, istini za volju, svim domaćim radnicima isplatili otpremninu u iznosu od deset prosječnih plaća u tvornici u Cluju. Jezikom brojki kazano: svaki je, ali svaki friško otpušteni domaćin dobio pet hiljada maraka na ruke.

Ne treba biti matematički genije pa izračunati kako je prosječna plata – a ona se dobije tako što se zbrajaju i one rijetke sa puno nula i one najniže kojih je uvijek najviše, pa se rezultat dijeli sa brojem ukupno zaposlenih – u finskoj tvornici na rumunjskom tlu iznosila pet stotina maraka! Ne treba se, međutim, ni čuditi: svijet famoznih stranih investicija počiva na tome da oni koji imaju pare, od onih koji nemaju marke iznajmljuju rad po što nižoj cijeni, dok sve koji nisu jeftini lijepo dovedu sa sobom i plaćaju im na račune u matičnoj zemlji. Kapital, naime, ima nacionalnost ma koliko neoliberali tvrdili suprotno.

Da dakle, naš svijet gleda što treba i da, nekim čudom, zapamti to što vidi – a nije ime pjevačičinog najmlađeg sina i još mlađeg albuma - ne bi se sada snebivao zbog toga što arapski vlasnici odmarališta pored Sarajeva u svoj geto ne puštaju nikoga osim pomoćnog osoblja: sobarica, kuhara, konobara...niskokvalificirane radne snagu koju, vrlo vjerovatno, plaćaju kao Finac Rumunja, možda stoju više, ali svakako ni blizu onome koliko ih koriste i koliko bi njihov rad zbilja trebao vrijediti.

''Bosna je oduvijek bila, a nakon rata je naročito osjetljiva na svaku vrstu konfesionalnih ili religijskih 'iritacija', a gruntovni vlasnici ogromnih površina zemljišta isključivo su pripadnici jedne religije(...) Pojava o kojoj ovdje govorim (promjena značajnog dijela bosanskog grunta) nesumnjivo, u datim okolnostima, značajno doprinosi promjenama socijalnog, kulturalnog, konfesionalnog konteksta u glavnome bh gradu i kantonu, a to će neminovno u budućnosti imati ozbiljne reperkusije i na politički kontekst...'', napisao je dr. Esad Duraković, član bosanskohercegovačke, ali i Arapske akademije nauka, prošle godine u ovo vrijeme i u Oslobođenju.

O tome, o svakoj vrsti ''konfesionalnih ili religijskih 'iritacija''' koje će, ako već nisu, '''u budućnosti imati ozbiljne reperkusije i na politički kontekst...'', treba, naravno da treba, govoriti, ali, baš kako je primijetio Duraković, ne bez osvrta na socijalni segment masovne rasprodaje zemljišta i prateće izgradnje na njemu, gdje niču cijeli gradovi za bogate goste u koje, pored osiguranja, može proći samo najamna radna snaga niske cijene.

''Velikim se Bogom kunemo, da robovi biti nećemo'', rečenica je Alije Izetbegovića, izgovorena tamo negdje sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada se činilo kako od BiH neće ostati niti kamen na kamenu, a od muslimana u njoj niti dva školska razreda. Dvadeset i nešto godina kasnije, BiH je u granicama u kojima je izašla iz Jugoslavije, oko polovice njenih stanovnika su Bošnjaci, ali je, eto, i robovanje legitimno zanimanje, neizostavni dio onoga što se naziva povoljnom investicijskom klimom i u čemu se „bratski“ narodi pokazuju kao najobičniji izrabljivači, kao, zapravo, svako pred čijim se kapitalom bijednici predaju bez borbe, a iz bitaka izlaze, u najboljem slučaju, kao Rumunji iz Nokie.