Pola ture kulture

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da se ne lažemo, institucionalna kultura je kod nas, i ne samo kod nas, pod plaštom politike. Ma koliko se moji prijatelji kulturni radnici, a pod tim pojmom podrazumijevam apsolutno najširu moguću grupu ljudi koja piše, pjeva, glumi, režira, snima ili slika s aspiracijama da od toga i živi, upirali pričati mi o slobodoumlju i pomjeranju granica, opet se sve nekako završi na obećanjima iz proračuna, moljakanju novca, povlačenju za rukav i čekanju nekog granta. Jer malo je kulture u nas samoodrživo, a i ono što jeste, a što bi vani nazvali pop kulturom, kod nas kulturnjaci s prijezirom ne primaju u svoje redove, jer ima onih kojima nije kultura ako se uhvatio red k'o za Grašu, nije kultura ako se traži karta više, nije kultura ako je netko previše popularan i čitan, nije kultura ako netko ne stigne naslikati koliko ga traže.

Nego, da ne skrenem s teme, kultura i politika. Tko god mi kaže da kultura nije ovisna o politici, laže i mene i vas. Grdno. Zašto onda uopće postoje ta silna ministarstva kulture? Nije li ministar kulture politička funkcija? Nije li to jedna od funkcija za koju se bore do zadnje kapi krvi, još ako je sljubljena s obrazovanjem i sportom, politička tapija je strašna. Tu se određuje koliko će tko novca dobiti, koga će se pogurati ili subvencionirati, tu se određuje tko će glumiti i režirati za crkavicu, a tko izrefati festival i još da mu ostane za rapodjelu, čak i povrat dijela novca natrag.

Vim, Varikina i Vaginini monolozi

Politika postavlja i smjenjuje direktore kulturnih institucija, a oni, da ih ne bi smjenilo, drže pod (samo)kontrolom repertoar i kulturne radnike, cimajući ih za plaću i topli obrok, politika u endefektu postavlja čak i čistačice, portire i ljude koji kidaju karte na ulazu. Politika određuje tko će i za koje novce obnavljati daske koje život znače, uraditi zavjese ili nabaviti varikinu i krpe. Uostalom, uvijek ćete na kraju lanca, tamo daleko iza scene kakvog festivala, izložbe ili predstave, budete li uporni u traženju, pronaći politiku, skrivenu odmah iza glavnih sponzora. Politika kupuje karte, nabavlja slike, pokriva troškove izleta u prazno, uhljebljuje pisce i esejiste,  ona drži kulturu na konopcu k'o Hamuš mečku, samo što je to nekima teško priznati. Ali, zar je neka sramota biti dio institucionalne kulture?

Priča o kulturnjacima i mecenama nije nova, oduvijek je bilo tako, skoro da neke stvari iz davnina mogu stati danas „šaraf na šaraf“ s aktualnim smjernicama u institucionalnoj kulturi. A epilog je da kultura poklekne pred politikom za svaki mali potpis, da kulturni radnik danima vuče za rukav glupljeg od sebe, onog koji ima i ovce i novce. To što su novci naši, javni, proračunski, to ne mijenja ništa. Politika, brate. A ako ćeš je zaobići onda moraš uprijeti sam, tržišno, popkulturno, estradno. A to je već, uf...

Gdje si prijestolnico, nisam te prepozn'o!?

U Mostaru je sve nekako sirovije, rudimentarnije, a čaršija je nekako još manja nego prije, pa je palanački mentalitet još izraženiji. Tako je i kultura uvijek na ražnju, taman misliš krenulo je, a ono se vrati na nulu. Stoga sam otpočetka sumnjičav prema projektu Mostara kao eventualne „Europske prijestolnice kulture“. Što zbog Mostara, što zbog kulture. Uvjeravali su me otpočetka kako iza svega ne stoji politika, ali je, eto, ne možeš zaobići, i kako je ta kandidatura prije svega ideja proistekla iz kulture i kultura će imati zadnju! No, klimao sam glavom ne vjerujući, ako ništa, barem zbog toga jer je vijest o kandidaturi započela sa „Dogovorile se sve mostarske stranke...“, a ne „Dogovorili se svi mostarski kulturni radnici...“. Uostalom, već sam pisao kolumnu o tome, sluteći da je sve lijepa ideja iz pozicije možebitnog novca, jer gdje je to politika u nas bila složna ako ne oko najave da će biti novca za sve potpisnike? A gdje je novac u prvom redu, kultura mora u drugi, ili kao lijepa kulisa, oko novca, k'o celofan. „Bit će i vama, kapnut će nešto...“

Uglavnom, sudeći po zbivanjima oko radne grupe za kandidaturu Mostara za titulu „Europska prijestolnica kulture“ čini se da nema stolica i novca za sve - ili se netko preračunao ili  je netko previše zinuo, a još mu se može izbacivati i ubacivati ljude uz vajna obrazloženja koja graniče sa idiotizmom. Počelo je, eto, varničiti i prije nego je vagon postavljen na europske tračnice i jedno me u svemu rastužuje – što ništa od ovoga na kraju neće riješiti kultura, nego će se, kao i uvijek, pitati politika. Ova ili ona, svaka će zauzeti svoj položaj, a kultura opet popucati po istom šavu. Užarit će se, ako treba, i portali i društvene mreže, ali na kraju će epilog biti isti kao u svakom političkom tvrenju. A kulturni radnici će, umjesto da reagiraju složno, uglavnom čekati rasplet situacije, pazeći pri tom dobro da kakvom neprimjerenom izjavom ne izgube rukav za povlačenje.