Politika simbola: Naša nužda, a srpska republika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nikada, ali nikada, Federacija Bosne i Hercegovine za svoje građane neće biti ono što je Republika Srpska za svoje. Govore o tome, uz puno toga drugog, jedna zastava u pokretu i jedna tetovaža sata, nastala prije nego je njen nositelj odlučio sam sebi skočiti u usta i pojesti govno.

Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH iz RS-a – a može se reći i srpski član Predsjedništva, nije krivo, jer iz manjeg entiteta u kolektivnog šefa države ne može ući niko ko nije Srbin izabran većinom glasova u etnički čistom dijelu zemlje – istakao je, kako je i najavio, u zgradi istog tog Predsjedništva zastavu Republike Srpske. Tačnije rečeno, pronosao ju je od kabineta u kojem su je držali Nebojša Radmanović i Mladen Ivanić do, prvo, svečanog salona, pa onda do pred vrata svog ureda. Kako je mrak pao, a Mile otišao u Istočno Sarajevo, Banja Luku, Bakince, negdje već, e tako su tu zastavu sklonili članovi Predsjedništva iz Federacije, Željko Komšić i Šefik Džaferović.

„Taj potez simbolično samo potvrđuje namjeru hegemonističkih krugova u Sarajevu da suprotno Daytonu eliminišu RS, jer histerični noćni juriš na zastavu RS-a upravo to pokazuje“, kazao je Dodik Srni.

Inače, noćni je juriš sasvim zakonski opravdan, a dnevni kontra udar zastavom nije: jedini dopušteni simboli – grbovi, zastave, tapiserije sa izvezenim šahovnicama, ljiljanima, orlovima... – u Predsjedništvu su oni Bosne i Hercegovine što, naravno, ne znači da nije bilo i drugih. Radmanović i Ivanić su, da ponovimo, u kabinetu imali zastavu RS-a, Dragan Čović i svi HDZ-ovi članovi Predsjedništva onu Herceg-Bosne, možda su, ko će to više znati, Alija Izetbegović i Sulejman Tihić držali bijelu sa plavim štitom i zlatnim ljiljanima. Jedina za koju se niko nije otimao, zbog koje niko nije kršio zakon i s ponosom je nosao od kancelarije do salona, od salona do pred vrata, je ona Federacije BiH – entiteta koji daje dvije trećine članova Predsjedništva.

Početkom one godine u kojoj je Dragan Čović pobijedio na izborima i sa sobom ponio zastavu Herceg-Bosne, Ognjen Vranješ, rođeni Banjalučanin i – vjerovatno bivši - reprezentativac Bosne i Hercegovine u fudbalu, na ruci je istetovirao granice Republike Srpske. Kasnije je tetovažu doradio u sat, ali je bilo kasno: kako se saznalo šta je na kožu stavio, tako je zaratio sa pripadnicima navijačke grupe BH Fanaticosi. Primirje nikada nije potpisano, a neće ni biti: Vranješ se odlučio ušareniti i likom četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, ratnog zločinca Momčila Đujića.

To što RS na ruci i grb BiH na dresu savršeno simboliziraju ustavno uređenje, nikome od Vranješevih kritičara nije značilo ništa. Danas može značiti samo još manje: Đujić na ruci oznaka je nepopravljivog kvara na mozgu.

Naivni i neupućeni mogu se, ko im brani, upitati kakve bi reakcije bile da, recimo, Edin Džeko istetovira granice Kantona Sarajevo, a Toni Šunjić Federacije ili da jedan, ma mogu i dva člana Predsjedništva, po zgradi pronosaju federalnu zastavu. Odgovor je: nikakve, jer dva člana Predsjedništva iz Federacije neće seliti zastavu FBiH, kao što Šunjić ili Džeko neće crtati po sebi bilo šta što ima neke veze sa većim entitetom. Jer, da ponovimo: nikada, ali nikada, Federacija Bosne i Hercegovine za svoje građane neće biti ono što je Republika Srpska za svoje.

Oba entiteta u BiH su rezultat rata, samo što je jedan – Republika Srpska - djelimično ostvarivanje ratnih ciljeva, dok je drugi, ovaj veći, ishod pokušaja da se jedan od oružanih sukoba zaustavi i u isto vrijeme malo priznaju, a malo ponište učinci borbi. Drugačije rečeno, Srbi u RS-u možda nisu sa Republikom Srpskom dobili baš ono za što su ratovali, ali sasvim sigurno nisu ostali bez ičega. Bošnjaci i Hrvati u Federaciji su svoj rat završili obostranom kapitulacijom, jer niti je Herceg-Bosna ostala u nekom od oblika, pogotovo ne kao pandan RS-u, niti je Armija BiH vojno neutralizirala svaki njen trag.

Za obje strane je, zapravo, FBiH značila najmanje loš kompromis i obje je, što govori i odnos prema simbolima, već skoro 25 godina doživljavaju kao prelazno rješenje, što ne bi moralo biti nužno loše kada bi bilo makar malo slaganja oko onog konačnog. E njega, tog slaganja, znamo, vidimo i živimo, nema na mapi. Kao što, posebno iz bošnjačke perspektive, nema ni slaganja sa činjenicom da je Republika Srpska tu gdje jeste, ovakva kakva jeste i jedino o čemu se može razgovarati je odnos spram nje i nje spram BiH. Odnos koji može biti destruktivan kao Dodikov ili onaj Ognjena Vranješa dok je noge trošio igrajući za Bosnu i Hercegovinu, a ruke čuvao za pametnije stvari od portreta ubica.

Isto tako, Federacija je tu, ovakva kakva jeste –  drugačija neće biti zadugo, jer je mi ne znamo, a oni koji mogu je ne žele popravljati – i jedine mogućnosti izbora su između destrukcije i mirenja sa stvarnošću koja, u manjoj ili većoj mjeri, ne odgovara ni jednim ni drugim, ali jebi ga, druge nema. Kao što ni za Ognjena Vranješa nije bilo druge reprezentacije sa kojom je mogao otići na Svjetsko prvenstvo i sa kojom, zahvaljujući vlastitoj gluposti i pogrešnom izboru između 21. stoljeća i krive strane historije, neće vidjeti ono kontinentalno.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.