Pravnička hronika: Sud kojem se isplati (ne)vjerovati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Danas sam slobodan čovjek, vjerovao sam u Sud BiH...'', rekao je nakon izricanja oslobađajuće presude i povratka kući, u Livno, pukovnik HVO-a Zdenko Andabak, inače optužen za ratni zločin: zarobljavanje tristo srpskih civila i ubistvo njih šesnaest, zatočenih 1992. u Osnovnoj školi Ivan Goran Kovačić. Osim toga, Andabak je tužen – i također oslobođen – za ubistvo jednog i ranjavanje još jednog bošnjačkog civila.

Da su vjerovali Sudu BiH mogli su reći i pripadnici Vojne policije HVO-a, Muamer Jašarević i Sead Velagić, osuđeni, u istom procesu u kojem je Andabak oslobođen, na osamnaest mjeseci, odnosno godinu dana zatvora zbog, kako kaže presuda, nečovječnog ponašanja prema dvojici i maltretiranja još jednog zarobljenika.

Mogli su, da ponovimo, Jašarević i Velagić vjerovati Sudu Bosne i Hercegovine: gledali su, prvo, kako se – po ko zna koji puta – raspada optužnica Tužiteljstva BiH, svodeći se za zarobljavanja tristo i ubistva šesnaest srpskih civila, na zlostavljanje trojice; da bi, zatim, dobili kazne koje ne odstupaju od sudske prakse, što naše, što one haške. Robija za ratni zločin u nas su i na onom dalekom sudu koji se pretvorio u poprilično propali međunarodni pravni eksperiment, duga je, otprilike, koliko i ona za serijsko obijanje trafika nekada.

E zato sada Jašarević i Velagić mogu reći nešto o gubitku povjerenja u Sud BiH, jer je malo, nekoliko metara tačnije, falilo da Enes Mešić dobije priliku pokazati kako on ne samo što ne vjeruje Sudu BiH, već ga živo zaboli ona stvar za njega i to iz dva razloga: jednog bitnog za osuđene vojne policajce, a drugog za, kako se to već kaže, širu društvenu zajednicu.

Enes Mešić je, naime, već ranije detektiran kao ekstremni pripadnik ionako ekstremne selefijske zajednice u Bosni i Hercegovini. Prije četiri godine je kupio avionsku kartu za let od Sarajeva do Istanbula, pa od tamo otišao u Siriju, gdje se priključio takozvanoj Islamskoj državi i za nju ratovao do kraja 2014. IS je, čisto da se kaže, izuzetno poznata po poštivanju Ženevske konvencije i humanom tretmanu zarobljenika. Malo je, je li, onih što su se kod njih duže vrijeme zadržali po logorima: većina je, jednostavno i brzo, pred kamerama, ostala bez glave.

Kada se vratio, Mešić je uhapšen sa nekolicinom saboraca i optužen zbog pripadnosti terorističkoj organizaciji, te nelegalno posjedovanje oružja. Osuđen je na zatvorsku kaznu od tri godine.No, da je u Rudom prešao granicu Bosni i Hercegovine i Srbije, ne bi odležao ni minute!

Ako se za nečovječno ponašanje prema dvojici i maltretiranje još jednog zarobljenika dobije godinu i pol ili godinu zatvora – što, da se ne lažemo, nije puno, sasvim suprotno – e onda bi se za služenje u IS-u trebalo fasovati makar petoljetku. Može i obrnuto: ako se za služenje paradržavi koju je bivši američki predsjednik, Barack Obama, precizno nazvao karcinomom civlilizacije, te za nelegalno držanje naoružanja, ide u zatvor na tri godine, e onda se za nedjelo Jašarevića i Velagića može propisati mandatna kazna.

Pravo i pravda, naučili smo na vlastitoj koži više puta, veze jedno s drugim nemaju, pa se sa sudskim odlukama, ma koliko se činile apsurdnim, valja miriti. No, ono sa čim se niti može pomiriti, niti je zdravom razumu lako razumjeti, jeste činjenica da se osuđeni terorista nakon izrečene presude, lijepo, nogu za nogom, išetao iz sudnice i otišao spremiti za put.

Enes Mešić, jednostavno, nije upućen na izdržavanje kazne! Dobio je, ponovimo, tri godine zato što je bio u terorističkoj organizaciji u Siriji, a kod kuće, negdje oko Kalesije, držao oružje bez dozvole, ali je dobio i priliku da ne ode u zatvor. Nju, tu priliku, je naravno iskoristio. Odmorio je dva mjeseca, koliko je prošlo od pravosnažnosti presude, spremio pet hiljada eura i krenuo ilegalno preći granicu sa Srbijom. Ne, nije pošao po farmerke u Novi Pazar, već u samozvani kalifat, da nastavi gdje je stao.

Milorad Dodik, direktor i vlasnik Republike Srpske, godine je potrošio i grlo poderao zalažući se za ukidanje Suda i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine. I niko mu nije dao više argumenata od – Suda i Tužiteljstva BiH. Raspadaju se, nagledali smo se, velike optužnice Tužiteljstva, a ono što od njih ostane završava, blago rečeno, čudnim kaznama koje se, eto, znaju i zaboraviti realizirati.

No, da i je i drugačije, Dodik bi drvio po svome. Problem, očito, nije samo on, već to što neuspjesi Tužilaštva i javašluk Suda daju opravdanog razloga za sumnju u svaku podignutu optužnicu i, jednako tako, svaku izrečenu presudu. Bez obzira da li je riječ o ratnim zločinima, terorizmu ili organiziranom kriminalu kao privrednoj grani u nezaustavljivom usponu.