Profesionalno odustajanje od života

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Predugačak je lanac aljkavosti ove zemlje u kojem se jedna na drugu nižu karike što ga čine sve težim i sve čvršćim. Osim korupcije, koja od početaka svijeta grize društvo, ali nigdje tako pohlepno kao u BiH, amaterizam je sigurno jedna od ključnih.

Teško je pronaći slučaj doticaja s državnim aparatom, tom pregladnom aždajom, da se netko nije požalio na to kako netko tamo učahuren u mekano državno mjesto, na bilo kojoj razini, nema pojma što radi.

Razne su teorije koje pokušavaju dokučiti zašto je tomu tako. I svaka koja pokuša rastopiti lanac u pravu je. Od toga da se još u vrtićima i školama sve više učimo onako kako ne treba pa do toga da nas sve zajedno košta nepotizam, to sredstvo plaćanja vjernosti. Jer teško je svima onima na dužnostima, na svim razinama, među svim vjernim pratiteljima pronaći sposobne ljude.

Dobar odgovor na to je i natpis na vratima jednog mostarskog ureda na kojem je stajalo ''Nismo mi krivi što nam je ovako''. Njega su zalijepile izrevoltirane djelatnice očigledno pod pritiscima kritika običnog puka, tog stada što ih sve plaća, da ne rade svoj posao.

I tako dođemo do još jednog bh apsurda, a to je da država, iako na onoj najnižoj razini, samu sebe proziva za aljkavost. Na visokim razinama ruke se malo bolje peru pa se krivci traže u drugim peračima i stranim promatračima i izazivačima kaosa.

Problem je i u tome što država natpisom nalijepljenim na bezbroj puta izlijepljenim vratima, u kojem ni obavijest o pauzi nije točna jer uvijek traje duže, misli da je učinila sve što je mogla. S druge strane, mi osuđeni na čekanje pred tisućama vrata, buljeći u požutjelo ljepilo i samo odljepljujemo, dižemo ruke i, dok oni amaterski upravljaju nama, odustajemo od života. I to odustajemo profesionalno jer zatupljeni njihovom aljkavošću dozvoljavamo da aljkavo živimo život i aljkavo da se borimo za njega.

Za razbijanje teorije oko toga da smo i mi dijelom krivi uvijek ćemo naći oštrih riječi. No, svaku od njih će pobiti jutro poslije u kojem ćemo omamljeni od noći aljkavo odmahnuti rukom misleći kako treba otvoriti još neka vrata. I sve češće mislimo kako su to ona koja vode prema izlazu.