Prvi maj: Ovonarodni praznik jada

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svake godine u ovo vrijeme, od 28. ili 29. aprila pa do drugog, trećeg maja, novinari se raspišu, analitičari oglase, sindikalisti upozore, a stav zna zauzeti i poneki opozicioni političar lijeve orijentacije. Svi se oni, novinari, analitičari, sindikalisti i socijaldemokrati slažu da je Međunarodni praznik rada idealan dan za radnički bunt – za izlazak proletera na ulice i još jedno upozorenje na položaj radničke klase koji će ovdje, tek kada se popravi, biti samo loš.

Svake godine u ovo vrijeme, upravo na Međunarodni praznik rada, na hiljade žrtava bosanskohercegovačke tranzicije gleda u nebo i na aplikacije sa vremenskim prognozama, da vide može li se ikako upriličiti veće okupljanje oko otvorenog plamena.

I naravno, svake godine, osim ako kiša ne pokvari ćeif, Prvi maj ima miris roštilja, zvuk laganog sudara pivskih flaša i boju fleke od kajmaka na majici za slobodne trenutke.

Negdje drugdje, u Stockholmu i Hamburgu, Parizu i Istanbulu, Međunarodni praznik rada je vrijeme marširanja kolona neposrednih proizvođača i prekarnih radnika, ostataka srednje klase i onih što ih je zapala takva sudbina da pripadaju prvoj generaciji u zadnjih puno godina koja živi gore od svojih roditelja.

Šeta, dakle, moderni proleterijat po ulicama i trgovima Stockholma i Hamburga, Pariza i Istanbula, nad njima vijore crvene zastave, a pred njima prvi ešalon demonstranata nosi veliku parolu o klasnoj borbi, prevedenu na lokalni i jezik modernog doba.

Drugog dana petog mjeseca svi što su po bijelom svijetu jurišali na nikoga, idu na posao. Oni što su se izborili sa ćevapima i pljeskavica, pivama klipačama i domaćom rakijom, liječe rane zadobijene u svojoj borbi.

Tako je bilo jučer i prekjučer, tako će biti iduće godine u ovo vrijeme, na opći užas novinara, analitičara, sindikalista i opozicionih političara lijeve orijentacije.

Zaista, Prvi maj se ovdje obilježave drugačije nego na raznim mjestima, u onim gradovima i zemljama u kojima su neograničeno radno vrijeme, isplata plate dijelom na račun – dijelom na ruke, prosječna zarada od koje se komotno živi i deset dana, rad za nula para pa tako puta dvanaest mjeseci u godini, poput kuge i kolere: davno iskorijenjene bolesti.

Običaje iz Stockholma i Hamburga, Pariza i Istanbula, novinari, analitičari, sindikalisti i opozicioni političari lijeve orijentacije bi preslikali u Sarajevo i Zenicu, Mostar i Banja Luku, što bi onda... E tu, iza onda, počinje problem.

Prije svega, iako nije najvažnije, prvomajski protesti u evropskim gradovima postali su dio tradicije, baš kao ovdje roštiljanje, rotiranje janjeta i korištenje potoka umjesto frižidera. Subverzivnost privremenog zauzimanja dijelova gradova je, pri tome, jednaka onoj prilikom okretanju pljeskavice na rešetki. Klasna borba i tamo i ovdje završava sa prvim mrakom, a dan poslije donosi sve ono što je bilo i dan prije.

Pokojni francuski pisac i režiser Chris Marker i ozbiljnije evropske demonstracije od majskih, računajući i one iz mitske 1968., naziva simboličkim i u konačnici neofanzivnim, opisujući ih kao „opće ponavljanje komada koji nikada nije izveden“.

Naše je iskustvo slično. Istina, nije majsko, niti šezdesetosmaško, već februarsko i iz 2014., ali to je nebitan detalj. Bitno je ono što smo naučili te godine i što bi se repriziralo da evo, može sutra, a može i za šest mjeseci, sva sila prevarenih zamijeni pivu Molotovljevim koktelom, ostavi kesu ćumura i uzme transparent, a iznad glave podigne crvenu zastavu umjesto improvizirane strehe.

Parafrazirajući Markera: prvi čin našeg komada izveden je do kraja, samo što su u drugom i trećem promijenjeni režijski koncept i sadržaj.

Nije, naravno da nije, teško zamisliti ulice i trgove Sarajeva i Zenice, Mostara i Banja Luke i na njima na stotine hiljada modernih robova, kreditinih dužnika i nezaposlenih koji se penziji mogu nadati na osnovu staža na birou. Teško je, međutim, namaštati dan poslije, onaj ključni nakon svakog prevrata u kojem se vidi je li bunt bio sam sebi cilj.

Može na stotine hiljada nezadovoljnih koliko sutra izaći na ulice, ali od toga će stradati samo mesnice i dućani mješovitom robom kojima će pasti promet. Istina, šteta će im biti znatno manja nego ona u i na zgradi Vlade Tuzlasnkog kantona, spaljenoj februara 2014. - kada se revolucija dogodila sama od sebe i upravo zbog toga spektakularno propala.

Sve, dakle, da sada, za pola godine ili nekada, stotine hiljada nezadovoljnih zauzme na ulice Sarajeva, Zenice, Tuzle i Mostara, konkretan učinak njihove pubune bit će vanredne vijesti i live prenosi protesta. Bez jasnog plana o danu poslije, kojeg ne može biti bez vodstva koje zna šta slijedi nakon eventualne pobjede, posljedice protesta slične su onima od roštiljanja na livadi.

Prije pet godina i nešto mjeseci nezadovoljstvo je kulminiralo, podrška prosvjednicima porasla, spremnost na borbu je iskazana, samo što su na upražnjeno mjesto članova politbiroa uletjeli krokodili iz domaće političke bare čiji profit, na kraju, i nije bio kakav, ali je zato poraz pobunjenih bio potpun.

Ko god je ozbiljan kada cvili jer proleterijat i prekarijat drže vatru umjesto zastave svog oslobađanja, mora uz bunt prizivati i njegove vođe, one što će artikulirati zahtjeve, definirati ciljeve i pomiriti pripadnost klasi sa pripadnošću naciji, religiji i strani u posljednjem ratu.

Nisu, naime, radnici samo to – radnici, već su i Bošnjaci, Srbi, Hrvati, muslimani, katolici, pravoslavci, veterani Armije BiH, HVO-a i Vojske Republike Srpske. I sve ih to određuje više nego klasna pripadnost. Ko ne vjeruje, neka pogleda rezultate izbora, prefikse i sufikse pobjedničkih stranaka i njihove, kao i programe opozicije.

Potlačeni se u Bosni i Hercegovini mogu u roku od tri – četiri sada dogovoriti oko toga koliko im je loše, ali će se jednakom brzinom razići pričajući o tome šta sve treba promijeniti da bi im bilo bolje kao pripadnicima određene klase, ali i određene nacije.

Sve dok je tako, roštiljanje je smislenije od demonstriranja za Prvi maj. Vatra, dim, mirisi i okusi teferiča, simuliraju život kakav će možda jednom biti i kakav nije do tridesetog aprila i od drugog, najdalje trećeg maja.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.