Ratujemo ti i ja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na mojim putovanjima u Bosnu nerijetko imam običaj svratiti do spomenika na Makljenu. Tada razmišljam o autodestruktivnoj naravi svakoga od nas. Neki kažu da je u pitanju pesnica, neki kažu plamen, a ja vjerujem kako je riječ o srcu genijalnog Boška Kućanskog, koje je ostavio na tom prijevoju u sjećanje na borbu i odricanja koja su neki drugi ljudi počinili da bi se oslobodili ugnjetača, da bismo mi imali budućnost. Tada, u Drugom svjetskom ratu, mogao si još lako prepoznati uzurpatora, okupatora, dovoljno je bilo da progovoriš na materinskom jeziku i da znaš da ti je neprijatelj, da te ne razumije. Spomenik je odbačen i miniran i devastiran na zalasku tog razdoblja o kojem ne želim suditi jer sam bio dijete. A ne želim ni da raspirujem strasti svojim, vjerojatno djetinjastim, poimanjima istoga.

To boldly go navr' brda

Danas nije lako prepoznati neprijatelja. Kažu: 'oni tamo', 'anamo oni', ali ne možeš testirati neprijatelja tako da mu se obratiš na materinskomu jeziku. On kao da te razumije. Danas su nijanse suptilne, u pitanju je navezak, enklitika, proklitika, nepostojeće "h" ili nepostojeće "u"... toliko, da se zapitaš je li uistinu riječ o neprijatelju. Ili samo o nekomu tko se drukčije nakašljao, nasmijao, zaplakao...

Oni koji vjeruju da je riječ o neprijateljima odlučili su tako nedavno odbaciti još jedan kameni simbol na kojem piše da ne zaboravimo 1993. godinu. Dobro je ne zaboraviti tu godinu u kojoj smo kao na kuli babilonskoj zaboravili da govorimo istim jezikom s pet deka nijansi i da je hljeb kruha zapravo štruca i da je hrvatski i bosanski i bošnjački i da je to, zapravo, totalno svejedno i apsolutno nebitno jer smo u Hercegovini. Ali neće nitko da jezik zove hercegovanskim ni hercegovnjačkim, da ne bi štruca vekne hljeba koji je kruh zaudarala valjda. Ne znam doista komu je u interesu da zaboravi '93., osim onima koji bi je ponovili. Ja je ne bih ponavljao, previše je boljela.

Nedavno je tako podignut i drugi jedan spomenik, dvodimenzionalni, plošni. Podignut je u visine, čak na Planinicu. Riječ je o grbu koji je tu valjda postavljen da dijagonalom bode oči duhu hercega Stjepana dok ga gleda s kule iznad Blagaja. Jer hercegov grb bijaše isto crveno-bijeli, ali od pruga, ne od kvadrata.

Mislim, degutantno je uopće u gradu bez kanti za smeće govoriti da je tim činom narušena flora i fauna na toj mikrolokaciji. Bitno je da tim činom izazvana burna reakcija i počeo je (još jedan) poslijeratni predizborni mirnodopski sukob. Zazivaju se fašisti, spominju se zločini, ugrožene su nekakve navodno vjerske slobode i tko ti zna što sve ne.

S nekakve, valjda protivničke, strane krenule su osude i ove mirnodopske paljbe priopćenjima i saopštenjima i kako li se to oglašavanje sve ne zove na tim međusobno potpuno nerazumljivim jezicima. Čaj, što bi rekli Nadrealisti.

Kakva jaja, pitam ko će burek?

Koliko su ovi jedni blesavo branili dvodimenzionani plošni valjda umjetnički izričaj koji podsjeća na mural ili kako li bi se to već zvalo kad se šara po obroncima, toliko su ovi drugi izgubili pojam o mjeri i granici. U jednom trenutku upalo mi je u oko da osuđuju postavljanje velike uskršnje šarene pisanice oslikane lozom i košćelom i smokvom i slikama djece, razigrane, vesele, u ravnini i one na nogama i one u kolicima.

Taj me čin osobito začudio u svoj ovoj predizbornoj panici oko šahovnice. Zašto nekomu smeta jaje, pobogu?! Jaje od metala i stiropola, dar djece s posebnim potrebama gradu, trud djece umjetnika gradu, kraj kojega se jednako radosno igraju i pred kojim se jednako razdragano slikaju i djeca roditelja Hrvata i Bošnjaka i Srba i koje li sve međusobno dijaletkalno nerazumljive nacije nema u bivšemu Gradu Mostaru.

Ljudi, pogotovo vi stranački simpatizeri i fanovi, znamo svi da se predizborna kampanja već lagano zahuktala. I sasvim je OK, štoviše, simpatično, što se vi tako revnosno verbalno koljete u kampanji. Ali nema izbora u Gradu Mostaru ni ove jeseni. Nema, jer ste vi odabrali da ih ne bude, jer ste vi tražili da Mostar bude bivši Grad Mostar, jer vi ste postigli da je u manjim sredinama najčešći plakat ne za neki koncert, nego "PRODAJE SE!", dok mladost naša ide graditi prije sedam desetljeća okupatorsku velesilu, tamo gdje ne razumiju njihov materinski jezik.

Zato, nemojte Mostar koristiti kao poligon za lijepljenje virtualnih plakata, nego se pobrinite da sljedeće farbanje crvenom i bijelom bojom bude, primjerice, biciklistička staza kroz neki bolji budući Grad Mostar.