Referendum – dum – dum – dum…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Počeo sam vjerovati u paralelne svemire. Onako, dijelom iz znatiželje, a dijelom iz muke, nekako sve češće zamišljam da tu negdje pored mene čuči ulazak u posve drugu dimenziju i da mi malo nedostaje da sasvim slučajno upadnem tamo u alternativnu stvarnost. Ovaj svemir u kojem jesam, barem u ovom dijelu gdje jesam, postaje tijesan i opasan i nekako mi se sve više mili zamišljati kako postoji isti ovakav, ali sa malim razlikama.

Naravno, s razlikama na bolje – isti grad, isti ljudi, iste stvari, ali sve nekako bolje od ovoga. A do tog svemira da ima još jedan,pa još jedan, sa sve više opcija meni po volji…i sve nešto kontam - što bi bilo kad bi bilo, pa da postoji neka mogućnost da se odabere najbolji među svemirima? I da ne ideš u Njemačku ili Švicarsku u ovom svemiru – nego samo da odabereš svemir po svojoj volji, pa da znaš neku caku, uđeš i kažeš – evo ga, život kakav sam oduvijek želio!

ŠBBKBB – ili, Što Bi Bilo Kad Bi Bilo?

Davno mi je jedan pričao da pored Neretve teče još jedna, ali da ide ispod zemlje. Nešto kao alternativa onoj koju vidimo. E, sad, ne znam je li to uopće točno, ali znam da moćno zvuči. Zamišljam je kako huči skrivena od pogleda, ali jednako moćna, pet puta čišća i nedostupna pogrešnim ljudima. Tako mi moćno zvuči i pojam paralelnog svemira. Čist i nedostupan pogrešnima. Recimo, zamislite da postoji paralelni svemir u kojem početkom devedesetih nije bilo svih onih referenduma, jer je EU odlučila zaustaviti rat u Hrvatskoj primanjem svih nas u Europu, preko veze i preventivno, pa u Bosni i Hercegovini i nije bilo razloga ratovati, jer je fitilj na vrijeme ugašen, a na teritoriju bivše Juge svi se lijepo dogovorili, pa makar i ovako kako je sad, da se raziđemo i rasparčamo, ali bez rata i stradanja, bez krvi i suza. Kao kad imaš svemir u kojem izgori kuća, ali srećom postoji i onaj u kojem nije izgorjela, jer je netko na vrijeme puhnuo u svijeću ili zgazio čik – i ti se baš našao u ovoj drugoj varijanti!

Zamislite da postoji svemir u kojem su ovdašnje odluke devedesetih godina bile dovoljno drugačije da se ništa od onoga što se dogodilo u ovom svemiru u onom tamo nije dogodilo. I da vi i ja, ali oni vi i ja iz tog tamo svemira, nikada ne bi mogli ni pojmiti kakav horor se mogao dogoditi da je tok povijesti bio ovaj naš odavde. I da nam netko priča mi mu ne bi vjerovali da ljudi toliko glupi mogu biti.

Što je babi milo…

Zamislite načas da postoji svemir u kojem nije bilo rata, u kojem nismo jedni drugima palili sela i gradove, u kojima nismo na kraju ta sela i gradove pretvorili u samo naše, a ne vaše sela i gradove i u kojima nismo završili kao šupak svijeta. Zamislite zemlju u kojoj se odavno ne spominje jednakopravnost naroda, jer je to odavno riješen problem, gdje smo odavno shvatili da je povijest bila maćeha, nimalo slavna i junačka za nas, i da smo zaslužili konačno živjeti u budućnosti. Zamislite mjesto gdje je religija neprimjetna, ali je ima na svakom koraku, a ljudi od posla, džogiranja, hobija, zabave i druženja ne stignu ni pomisliti napisati pogrdan komentar na internetu, jer je za njim potreba velika kao i potreba za hemoroidom na stražnjici.

Zamislite da postoji svemir u kojem Mostar nije proživio 1992., 1993., 1994., 1995., i sve naredne godine onako kako je u ovom svemiru proživio. Zamislite da postoji svemir u kojem se ništa od ovoga što se dogodilo nije dogodilo, nego se dogodilo sve suprotno. Nešto laganije, prirodnije, bez velikih tektonskih poremećaja. Zamislite da su i dalje živi mnogi koje ste poznavali, da ih nije nevrijeme i neljudstvo zauvijek zaustavilo u pokretu. Zamislite da nikad nismo stigli ovako naoštriti loše osjećaje, predrasude i mržnju, nego smo odabrali mudrost i mir i time dali amen sili zakona, a ne zakonu sile.

Yes, my baby, no!

Znate onu foru, čim imate dvije mogućnosti, to su vam dva svemira. Kao DA i NE. Vi idete sa DA jednom mogućnosti, jednostavno ste je odabrali, ali ostaje i ona alternativna mogućnost, gdje je neki drugi Ti odabrao drugačije – i rekao NE. Evo, zamislite da postoji svemir u kojem sam ja ne novinar, nego inženjer – i da u Sokolu nadgledam sklapanje trupa za Boeing, čekam trosoban stan, jer mi je dvosoban odavno premali, a plaća mi je 2500 eura. Bez prekovremenih.
I ta je mogućnost postojala, barem mi se ovo sa Sokolom činilo izvjesnim, za to sam se onomad školovao, a bi li plaća bila 2500 to ne znam, ali, eto, pretpostavljam. No, nakon mnogih DA i NE, koji nisu bili samo moji, moja stvarnost nema veze s tom varijantom življenja. Moj svemir je Soko koji ne proizvodi ni kariole, a kamoli avione, moj svemir je plaća puno manja od 2500 eura, ako je uopće i ima. A prekovremeni se, normala, ne plaćaju.
Stuck in the middle with everybody

I što više pretpostavljam i što više maštam, sve mi nekako više blijedi mogućnost da postoje ti paralelni svemiri. Odnosno, možda i postoje, ali definitivno nisu za nas. Mi smo čvrsto zapeli u ovome i nema nam spasa. Referendumi koji vode u ratove, ratovi koji vraćaju na prapočetak, lažne priče o ponosu, veličini i superiornosti – i strah od drugog kao pokretač svega – to je naš svemir. A u njemu sve što nas spada. Mogu ja maštati da mi je tu u sobi neki portal za prolaz u paralelni svijet u kojem toga nema, ali ne može ništa biti istinitije od ovog našeg svemira. On je mi, on je naše ogledalo. I mogu pokušati bijeg u Njemačku ili Švicarsku, ali teško da ću pronaći alternativu, jer to je isti svemir, samo je negdje malo manje tijesan i malo manje zagađen otrovnom pljuvačkom i izmetom, ali je samo pitanje trenutka kada će se i najšira mjesta stisnuti.

Osim ako…

Ali to je već pitanje za DA ili NE.