Revolucija koja stoji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Bosni i Hercegovini kuha... I iskuhat će kao voda koja je mogla biti juha, samo da se neko sjetio isključiti šporet, ali, eto, nije, pa se sada sve ono što je trebalo dati i okus i miris i boju, može nabiti nogom.

U Republici Srpskoj glađu štrajkaju radnici tamošnje Željeznice. U Sarajevu protestuju penzioneri, a u Mostaru bubrežni bolesnici. U Podrinju doktori i medicinske sestre čuvaju bolnice od nekih svojih sebija i izetbegovićki. Iz Viteza gladni radnici marširaju prema glavnom gradu gdje narod ne zna narod protiv koga i čega bi bio prije: protiv Vlade Kantona i Facebook premijera što će ostati zapamćen po tome što je puštao manje vode nego Radovan Karadžić od 1992. do 1995. ili protiv prve dame u Bošnjaka koja predstavlja novi stepen deevolucije porodice Izetbegović. Alija se, naime, nije znao nositi sa historijskim trenutkom, Bakir ne zna sa funkcijom što ju je jamio, a Seka, vidimo – ustvari ne vidimo, jer neće biti na televiziji -  niti sa vlastitim mislima i riječima.

Postoje, dakle, ne svi, ali mnogi preduslovi za revoluciju u nekom obliku, osim, da ponovimo, politbiroa. E, njega neće biti u dogledno vrijeme, sto – dvjesto godina, dan gore ili dole

Na stotinu mjesta, hajde dobro, neka bude deset, petnaest, šest, potpuno je nevažno, isto toliko grupa nezadovoljnih na ulicama, po parkovima, u bolničkim krugovima, traži plate, vodu, pristojne uslove za dijalizu, penzije od kojih se živi duže od dva dana, bolnice u kojima doktori rade, umjesto što iz njih bježe...

Naivni će sada reći kako u tome i jeste problem, jer kada penzioneri budu branili pravo, recimo, željezničara, a oni bubrežnih bolesnika, pa kada radnici budu solidarni sa ratnim veteranima i ratni veterani sa doktorima od Koševa do Foče, činit će kritičnu masu velike snage i volje da se nešto promijeni na bolje.

Manje naivni će se složiti sa naivnima, pa dodati da grupisanje nezadovoljnih nema nikakvog smisla bez politbiroa: političkog vodstva pobune spremnog da, prvo, artikulira zahtjeve, odredi rokove, disciplinira ustanike i onda se transformira u stranku koja će, ovako ili onako, na silu ili izborima, akumulirati dovoljno moći da, je li, pokrene famozne promjene.

Postoje, dakle, ne svi, ali mnogi preduslovi za revoluciju u nekom obliku, osim, da ponovimo, politbiroa. E, njega neće biti u dogledno vrijeme, sto – dvjesto godina, dan gore ili dole.

Pavle Kalinić, pročelnik Ureda za sigurnost Zagreba, u jednom je kasnoljetnom javnom nastupu kazao kako, suštinski, ne postoje međunacionalni i međuvjerski ratovi, već samo oni klasni. Nije naglasio, misleći, valjda, da se podrazumijeva, da ih oni što u ratovima gube glave, ruke, noge i prolijevaju krv, takvim ne doživljavaju: da bi se klasni rat uspješno započeo i isto tako izveo, neposredni akteri bitaka moraju vjerovati u neke druge ideje i biti spremni umrijeti za neki cilj na kojem, iz njihove perspektive, nema ni starih neprijatelja, niti ima novih bogataša.

Mi ovu marksističku tezu možemo okačiti o rep mački, cuki, štakoru, kravi, svemu što ima čime mahati na guzici. Koliko god su, a jesu, svi navedeni nezadovoljnici određeni svojim socijalnim statusom, odnosno pripadnošću klasi, e još ih dva puta toliko definira pripadnost naciji ili, u nekim slučajevima, ratnim ciljevima većine na čijoj su teritoriji proveli prvu polovinu devedesetih godina prošlog stoljeća.

Ko ne vjeruje, a ima vremena i živaca, neka - uz napomenu da nema i–i, već samo ili–ili - pita bošnjačke penzionere trebaju li Hrvati imati svoj entitet, hrvatske pacijente da li im je važnije dobiti bubreg ili, za početak, izbornu jedinicu, te republičkosrpske željezničare bi li pristali na ukidanje RS-a ko bi im to donijelo redovnije i bolje plate?

Kada bi se, drugačije rečeno, koliko evo ove minute neko odlučio okrupniti sve ove demonstrante, protestante, žive štitove svojih radnih mjesta, morao bi, uz rješenja za klasne, imati i ona za nacionalne probleme. Koliko među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima ima potlačenih što, ako ne isto, onda makar slično misle o tome, pokazuju istraživanja podrške strankama u Bosni i Hercegovini. U njima, čudna li čuda, najbolje stoje nastavljači rata mirnim sredstvima: isti oni zbog kojih protestuju penzioneri, marširaju radnici, bune se bolesnici i doktori daju straže po bolničkim hodnicima.  

Baš kao što se i u močvari može malo zatalasati voda, da bi opet sve bilo jednako kada se smiri, tako i različiti oblici socijalnih pobuna u BiH završavaju povratkom na isto. Dobro, nekada se veteranima povećaju davanja za oko cenera, penzioneri ubodu pet maraka više, bivšim neposrednim proizvođačima se interventno podijeli topli obrok, a ako ostane para možda se i okreči čekaonica na odjeljenju za dijalizu.

Sjećanje na blisku prošlost, napetosti sadašnjosti i strah od gore budućnosti jači su od buke praznih stomaka i svih bolova u tijelu. Oni su sredstvo kojim politička kasta, uz povremene brze zahvate u najbliži budžet, može amortizirati posljedice svakog bljeska socijalnog bunta, znajući da ni pet, niti petsto pet demonstracija neće, na kraju, završiti nikako drugačije nego mirnim razilaženjem nezadovoljnih građana. Onih kojima je najbolje da što je moguće duže mirno spavaju. Tada su, kako kaže jedan od junaka filma ''Kad porastem biću Kengur'', najrentabilniji: nema prihoda, ali nema ni rashoda.

I puno im je udobnije nego sa transparentom u ruci stajati na cesti dok ih se, opet, ne zajebe.