Ruža vjetrova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon svega onoga što se događalo proteklih dana oko bombastično najavljivanog Inzkovog "zakona o negiranju genocida", koji to zapravo nije, i nakon žestokog "odgovora" Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS), kojom je i zvanično poništen jedan stup vlasti, onaj pravosudni, gdje dva suprotstavljena zakona izravno kolidiraju jedan s drugim, s pravom se postavlja pitanje kuda dalje.

I jedni i drugi se ponašaju kao da se zaista radi o "zakonu o negiranju genocida", što podsjeća na onu čuvenu izjavu Bahrudina Kaletovića, ročnika bivše JNA u Sloveniji, za vrijeme onog operetnog rata u toj zemlji: "Oni kao hoće da se otcijepe, mi im kao ne damo!" Pojavile su se čak i špekulacije, neka vrsta teorije zavjere u čaši vode, po kojoj je Inzko ovaj zakon donio kao svoj "oproštajni dar" Bakiru Izetbegoviću i Miloradu Dodiku, kojima itekako ide u prilog, za nastavak sluđivanja vlastitog biračkog tijela. 

Iako je u ovoj zemlji bilo koja vrsta prognoze nezahvalna, osim one vremenske, sve više se u medijima povodom ovog zakona i njegova "kontrazakona" spominje "ciparski scenarij", što nije daleko od istine, ako zanemarimo jednu "sitnicu", a to je ona da se nama slična "budućnost" već dogodila: puzajuća ciprizacija Bosne i Hercegovine traje već više od petnaest godina, a ova dva zakona samo su to ogolila do kraja.

Svakome onome tko je barem jedanput prošao kroz Republiku Srpsku uoči kakvih izbora, kada, na primjer, pored auto-puta Banja Luka - Gradiška osvanu brojni predizborni plakati, stvari su već poodavno jasne. Niti na jednom od tih plakata, pa čak niti na onima za člana Predsjedništva BiH ne piše u kojoj zemlji se odvijaju ti izbori. Zapravo piše, ali je ta zemlja Republika Srpska, što je, vjerujem, svjetski presedan.

Danas Republika Srpska u okvirima Bosne i Hercegovine definitivno predstavlja ono što je Turska Republika Sjeverni Cipar u okvirima jedinstvenog Cipra, a Federacija BiH je neka vrsta Republike Cipar, s dodatnim unutarnjim hrvatsko-bošnjačkim konfliktom.

Da bismo donekle objasnili o čemu se tu radi, podsjetit ću ukratko na ta događanja, uz napomenu da oni koji su rođeni iste godine, onda kada je došlo do "ciprizacije Cipra", 1974., danas imaju 48 godina. Te godine Turska je izvršila vojnu invaziju na Cipar, čime je otok de facto podijeljen na dva dijela, na Tursku Republiku Sjeverni Cipar (TRSC) i na Republiku Cipar, članicu Europske unije. Udio etničkih Turaka u demografskoj slici jedinstvenog Cipra iznosio je oko 18 posto. Danas ta populacija živi na jednoj trećini površine otoka. Iako je otada prošlo 48 godina, TRSC danas u svijetu priznaje jedino Turska. Problem statusa Cipradanas je već polustoljetni kamen spoticanja između Europske unije s jedne i Turske s druge strane.  

Potpora Turske, dakle, bila je dovoljno za gotovo polustoljetnu pat-poziciju. Bez obzira što je autoritet Turske, pogotovo u to vrijeme, bio neusporediv s autoritetom Rusije ili Kine u današnje vrijeme. Iz te perspektive treba ponajprije promatrati aktualna zbivanja u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu niti hoće niti žele shvatiti da su prošla vremena neokrunjenih kraljeva, poput PaddyjaAshdowna, ili neokrunjene dvorske lude bošnjačkog nacionalizma, Valentina Inzka.

Do čega je taj princip, političko nasilje, doveo, na najbolji način svjedoči "oproštajni intervju" Valentina Inzka ovdašnjim medijima (čitaj bošnjačkim), u kojemu se raspričao o "ljepotama zemlje", obraćajući se "dragim Bosancima i Hercegovcima". Govorimo, dakle, o plitici čiji je krajnji domet sipanje patetičnih fraza o ljepotama nepostojeće "jedne i jedine", koje kao da su prepisane iz kakve izvorne narodne pjesme: "Bosno moja, divna, mila..." Ili, još bolje, iz one: "Sitan dika, sitna ja, sitna slama pod nama", s tom razlikom što ovdje,umjesto eksplicitne, govorimo o političkoj i etičkoj pornografiji.

Je li moguće povući crtu i definirati onu točku odakle je sve krenulo ukrivo, na put bez povratka? Po mojemu mišljenju to je definitivno bio prvi slučaj uzurpacije "hrvatskog mjesta" u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine od strane Željka Komšića, kada je međunarodna zajednica prihvatila političko nasilje kao svoj modus operandi, što je Milorad Dodik itekako iskoristio da sruši  vjerodostojnost iste te međunarodne zajednice, prije svega u očima Hrvata, postavljajući se u nekim trenucima, kao što je to bio slučaj s Pelješkim mostom u aktualnom sazivu Predsjedništva BiH, kao jedini zaštitnik "hrvatskih interesa" u zemlji, postajući na taj način možda najpopularniji političar među Hrvatima.

Sve probleme oko višegodišnje ciprizacije Bosne i Hercegovine bošnjačka nacionalistička politika sažela je u "strateško partnerstvo Dodik-Čović", ne želeći niti jednog trenutka sagledati politički realitet u zemlji, pucajući iz svih medijskih oružja po ovom dvojcu, i onda kada treba, a još više onda kada ne treba.

Svu tu bijedu ogolila je do apsurda jedna, neću reći nevažna, već sporedna vijest, a to je pobjeda mostarskog Veleža protiv renomiranog grčkog AEK-a, što u današnjem svijetu predstavlja jednu od onih rijetkih i dragocjenih pobjeda nogometnogdavida protiv golijata, na čemu Veležu treba samo čestitati.

Jedna od udarnih vijesti na tursko-sarajevskom portalu Faktor.ba povodom ove pobjede bio je tekst: "Twiteraši ošišali Čovića, Velež mu je prva ljubav", zbog toga što je Dragan Čović prije rata važio kao"žestoki" navijač Veleža, nakon čega se u cijelu priču uključila polupismena rulja s Twitera.

Kakve ovo ima veze s Miloradom Dodikom i nedavnim odlukama NSRS-a? Jedna od onih nacionalističkih mantri na ovim prostorima, koja se uzima zdravo za gotovo, u čemu ne postoje iznimke, je ona kako je svaka "naša pobjeda" prije svega "tuđi poraz". Govorimo, dakle, o nacionalizmima koji ne žive od vlastitih pobjeda, već isključivo od tuđih poraza. Zbog čega? Pa to im je jedino preostalo, prozirne iluzije i zablude, onaj princip po kojemu žaba krastača u zrcalu uvijek vidiodraz labuda.

Ta bolesna opsjednutost Draganom Čovićem pokazuje svu dubinu frustracija jednog nacionalizma koji se našao pred zidom, ne znajući što bi s oproštajnim, danajskim darom notornog Valentina Inzka. Čović je u ovom slučaju samo zamjena za Milorada Dodika koji te patriote odavno više ne doživljava, po onoj "il prdili il govorili", doživljavajući ih isključivo kao opskurne galamdžije iz susjedne države. Međutim, odavno ih svi doživljavaju na taj način. Mogu zamisliti kako će se Dragan Čović, onako sikirljiv kakvog ga je Bog dao, nasekirati zbog ovog najnovijeg patriotskog zbornog puštanja vjetrova.

A možda ih više nitko ozbiljno ne doživljava ni u vlastitoj kući? Patriotizam kao čin puštanja vjetrova, prouzročenih dešavanjima u susjednoj Republici Srpskoj? O tome se, pretpostavljam, ovdje radi, bez obzira na "ružu vjetrova" koja najčešće pokazuje prema "zamjenskoj meti", Draganu Čoviću.

Druga stvar su abortirani smrdljivi vjetrići koji dopiru iz susjedne Hrvatske, u kojima je Čović stvarna meta, odnosno neka vrsta kolateralne štete kojom zaboravljeni politički asovi hrane svoj nezajažljivi ego. A ako još usput padne koja kinta - tim bolje. Poput najpoznatijeg hrvatsko-bosanskohercegovačkog "proizvođača vjetrova", Stipe Mesića, umirovljenogpjevača amatera koji je svojevremeno, još tamo devedesetih, s pjesmom "Jure i Boban" pobijedio na Melodijama Sidneya i Canberre.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.