Š'a djeca znaju o zavičaju?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Patriotizama ima svakakvih, kao što ima i svakakvih ljudi. Ima ih što se busaju ljubavlju prema svojoj zemlji, a da glavom iz mahale ili svog sela teško da su izvirili, ima ih što zemlju vole na daljinski, a izdaleka je, kao što znamo, zemlju lako voljeti, kao što i vatra izdaleka ne prži. Eh, ima ih što zemlju vole kao nogometni klub, pa je brane nemušto navijački, ima ih što su patrioti samo zato jer se to isplati, a ima i onih koji vole zemlju jer nemaju što drugo.

Ako mene pitate, ljubav prema jednoj zemlji prilično je apstraktna stvar, ne da se izmjeriti nijednim poznatim instrumentom. Zato valjda i ima toliko patriota, jer čime netko može posumnjati da nisi zaljubljen u svoju zemlju?

Čak i ako nemaš zastavu utaknutu negdje na kući ili okućnici, čak i ako ne kitiš auto za vrijeme vazda povijesnih utakmica, čak i ako se nisi definirao na facebook profilu patriotski izražajnom profilnom slikom, nema toga što bi te izmjerilo kao nepatriotski nastrojenog.

Dobro, stoji da te vazda mogu nazvati izdajnikom, mrziteljem, razbijačem, ali to nastupa tek ako tvoj interes počne zapadati u interferenciju s interesom drugih, a ovim drugim ponestalo kvalitetnijih argumenata. No, to je jedna sasvim druga priča.

Od Gojka do školjaka

Ono što vam ja ovdje hoću reći je da sam svoj patriotski osjećaj uvijek i vazda imao prema svom zavičaju, onom koji mi je definirala moja pokojna učiteljica Štefica, tamo negdje u rano doba osnovnog obrazovanja. I držim da je to jedino ispravno. Tad smo, ne budi im lijeno, o trošku škole (ili kojeg već tada zavoda za obrazovanje) autobusom obišli uži zavičaj, pa smo onda sve to lijepo sutradan unijeli u svoje bilježnice, da se ne zaboravi.

A moj uži zavičaj bješe, pogađate, Mostar s okolinom, uključujući sve općine na koje se Mostar naslanjao, odnosno njihove obode – Od Jablanice, Širokog, Stoca, Čapljine i Nevesinja. I to meni bješe Jugoslavija (tako se tad zemlja zvala). Na to sam onda samo kalemio Triglave i Đerdape, Ohride i Prokletije.

A onda smo, kad smo svladali uži zavičaj, dobili zadatak da dadnemo definiciju i šireg zavičaja. I opet su nam pomogli nekim izletom, ali smo se i mi morali snaći zapisima o tome gdje smo sve išli sa roditeljima i dokle nam misli o zavičaju dopiru. I kako sam ga tada definirao – takav mi ostade i dan danas.

Dakle, da ne duljim, moj širi zavičaj počinje negdje oko "Gojka", ako ne na Bradini, a završava dolje na Jadranu – volja te na Pelješcu, volja te negdje ne Makarskoj rivijeri. Između te dvije krajnosti raširio se moj širi zavičaj, moja kratka ali česta putovanja, moji ljudi i moje uspomene, pa od Trebinja preko Stoca, prelazi Neretvu i ide uzvodno Trebižatom sve do Imotskog, rutama moje mladosti, bjelinom kamena, zvukom cvrčaka i bojom vina. To je onaj dio Atlasa koji kad dodirnem na povratku iz bijelog svijeta prepoznam kao svoj kućni prag.

Obuhvaća on i planine i rijeke, i krš i borove, tu je negdje moja kotva, tu je negdje moje sidro. I tu se osjećam kao kod kuće. A glavna arterija mog zavičaja je „Vajtina cesta prema moru“. Ona iz pjesme u kojoj Vajta pjeva "Pičim, pičim, piči'ću i na more stići ću" i lijepo veli: Jablanica – Mostar – Metkovići. Ta cesta! Lelujava kao rijeka uz koju ide, suhoparno nazvana M17.

Sve oko nje, u već navedenim granicama moja je zemlja, moji su ljudi, moje je sve – i kad mi netko spomene patriotizam ja prvo na to pomislim – i onda njegovu količinu samo prenesem na viši nivo. Ali moj se zavičaj preklapa po M17 kao knjiga. I kapak!

Niste mi ga uspjeli sjebati!

E sad, jebiga, puno se toga promijenilo otada. Smanjila mi se zemlja, ostadoše Triglavi i Đerdapi tamo daleko da drugome budu dika, a u srcu moje davne definicije zavičaja  nekoć ne baš tako bitna granica između SR Hrvatske i SR Bosne i Hercegovine postade ozbiljna međudržavna granica, ostade mi istočni dio zavičaja u drugom entitetu, a zapadni dio zavičaja u drugoj županiji.

Išaraše mi zavičaj kao da je tuđi, a ne moj! Postaviše mi granice u vidu "nas" i "njih", zatrovaše ga mirisom baruta i linijama ruševina, razbiše ga valutama, roamingom i zatamnjivanjem TV signala. Ali uzalud im trud, i dalje kad mi spomeneš zavičaj i patriotizam, ja pomislim na ono isto što sam si u glavi definirao davne olimpijske 1984. Od malog, ka većem, od užeg ka širem….jebote, samo je svemir granica!

Bijaše to vrijeme kad se na more išlo Stojadinom i po tri sata, ali ne zato jer je Zastava 101 bila spora ili jer je bila gužva na granici. Ne, granice nije bilo, ali se nikome nigdje nije žurilo. Od onog restorana u Počitelju, pa do "tete Olge" negdje iznad Ploča, to su bila stajališta na putu prema moru, pa kome piva, kome kola, a kome gusti od šljive. I obavezno "Razvitkova" robna kuća u Metkoviću, bez obzira što si je imao i u Mostaru, ali ritual je ritual. Možda smo toliko stajali i jer nije bilo klime u autu, ali se opet nešto ne sjećam da je ikome to teško padalo. A i ovako je više poetski, zar ne?

Dokle više, majku mu?

Nego, da ne odem previše u širinu, što vam hoću reći? Mislio sam pisati kolumnu u kojoj ću vikati i psovati i na BiH i na Hrvatsku, jer već toliko godina na GP Doljani stoji onih par kontejnera, koji kao da se rugaju svakome s obje strane granice. Kao da nam svake godine iznova hoće reći kolika smo stoka.

Glavni granični prijelaz u vrijeme turističke sezone zaslužuje više od onoga što svake godine gledamo i zahvaljujući kojem se svake godine znojimo čekajući kolaps organizma. Mi svi zaslužujemo više. Tri trake, plavu konstrukciju nad njima i brži protok ljudi i robe! I oni koji ne znaju da postoje i neki alternativni prijelazi, a i oni koji neće da znaju, poput mene. (Ne brinite  za mene, ja barem znam kad je najmanja gužva, odnosno kad je nema uopće)

Ali, eto, neću ih napadati. Sve nešto kontam da čitavo ovo maltretiranje i komedija od prijelaza u Doljanima samo predstavljaju znak da ona moja vizija zavičaja nije uopće pogrešna i da neki tamo dobro znaju kako će jednog dana ionako neki vjetar otpuhati one kontejnere, pa da se ne zezaju sa skupim ulaganjima. I onda da taj vjetar, kad već puhne, skupa s kontejnerima s Doljana otpuše i sve u mom zavičaju našarane granice.

Eto, samo to sam vam mislio reći, patrioti. Ništa mudro, ništa bolno realno, ali barem bezgranično.

P.S.

Nadam se da ovo čitate u trosatnoj gužvi na nekoj od vaših granica. Pa makar vam to bila i ona u glavi.