Samo loši gubitnici

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad osjetim potrebu za štihom devedesetih, odem na MTV Club ili Youtube ili Spotify, i onda jajajekokodžambo, araundvrrld, virgointuibitsa, amabarbigrl i ostali hitovi naše mladosti.

Činjenica je da tada nisam slušao ove pjesme, ali nekako me pritiflajforavajtgaj ili tinejđdrtbegbeeejbii ili old smoltingz ili donlukbakinangaa ne vraćaju u te godine. Nevjerojatno, nostalgiju mi može pobuditi i pjevačica/duo/band (tko bi joj znao) Kimbra, ali njezine pjesme su odraslija verzija pjesama inspiriranih 90-im godinama prošlog stoljeća.

Na moju žalost, ne znam mnogo ljudi koji dijele sklonost da se glazbom vraćaju u devedesete. Kad pređem vlastiti prag, uokolo se devedesetim obraćaju i klanjaju na mnogobrojne, na žalost, osobno smatram prilično pogrešne načine. Veličanje ratnih zločinaca, omalovažavanje sudskih procesa istim, upiranje prsta u neprijatelja Bosne, Srpske, hrvatstva...

To se događa svakodnevno, u manje ili više pravilnim vremenskim rotacijama, ali svim tim 'povraćanjima' prethodi zajednička ideja vodilja: gubitak.

Not my accident

Ne tako davno, bosanskohercegovački Hrvati su prosvjedno šetali, palili svijeće demokraciji, mijenjali profilne slike na Facebooku i promovirali moto: Not my president. Toliko su uspješno primijenili ovaj moto da su dali ideju dijelu rasno šovinističke američke bjelačke populacije da sličan recept primijene na Josepha R. Bidena.

Epilog znamo, Trumpu se sudi, drugi put je opozvan, ali poduhvat je slično završio kao i inicijativa bosanskohercegovačkih Hrvata – tresla se brda, rodio se miš. Ja također ne doživljavam Željka Komšića (u Sarajevu poznatijeg kao Željku K.) svojim predsjednikom, ali je ta ogađenost inspirirana dugogodišnjim susretanjem s istim i detaljnim poznavanjem njegove misije.

Isprva mi je bilo svejedno, čovjek skontao rupu u beha zakonima i iskoristio je, tako sam otprilike razmišljao kad je uzeo prvi mandat. Možda se napokon nešto sada riješi u izbornom procesu. Njegov drugi mandat, već smo svi Hrvati koji ne glasujemo za njega bili neprijatelji pa ga tada već nisam cijenio, iako mi sada jasno urezalo u pamćenje kako je riječ o običnom kafanskom galamdžiji i bukadžiji, a takvih su pune ove stranke s margina političke scene, oni kojima se izrugujemo i podsmjehujemo. Ispalo je kao neki džentlmenski dogovor da se neće opet kandidirati pa je došao Dragan, ali istina je da u bosanskohercegovačkom kofol Ustavu piše da se osoba ne može triput za redom kandidirati.

Osobno smatram kako je ta definicija za redom nepotrebna, čak jadno suvišna i pogrešna, to uopće nije demokratski element u našem Ustavu, no kada je svojedobno tim eksperata, među kojima značajna imena poput Mahmutćehajića ili Lasića, pronašao 118 (ili je 181) nedemokratskih propusta u federalnom ustavu, nitko ih nije zarezao pet posto. A tada smo imali šansu zaobići Sejdiće-Fincije-Zorniće-Pilave-Ljubiće-Krište (jamačno sam opet zaboravio kojeg).

Na trenutak sam se ponadao da će povratak Dragana Čovića iznjedriti konačno i promjenu u toj manjkavosti izbora predstavnika ili pripadnika, ali i isključiti manjkavu sintagmu trostruke kandidature 'za redom'.

Međutim, Komšić je sada namagarčio ne samo Hrvate, nego čitavu Bosnu i Hercegovinu, te je još jednom pripadnik koji misli kako je predstavnik. Ali za razliku od većine hrvatskog biračkog korpusa u BiH, ja ne vidim tu samo odgovornost Komšića, nego i Čovića, koji je više truda uložio u obranu kladionica nego u obranu hrvatskog digniteta u BiH, konkretno u Predsjedništvu. I kada je u konačnici zbog svog nemara još jednom izgubio – not my Philadelphia President mliječni namaz.

Not my grejanje

Još se živo sjećamo početka grijne sezone kada je Milorad Dodik prijetio Banjaluci da će se smrzavati. Dobro, činjenica je da se ovih dana svi mrznemo, ali zbog klimatskih promjena u našoj lijepoj BiH dodatno pojačanih prekomjernim narušavanjem mikroklime, izgradnjom Gornjih Horizonata i malih hidroelektrana s diversifikacijom vodotokova.

Činjenica je da je Stanivuković iskoristio dugogodišnji nemar Milorada Dodika nad najgušće naseljenom populacijom u Srpskoj, a opet prirodom stvari, na takvim se mjestima kupe školovaniji ljudi u potrebi za poslom.

Godinama je najlakše bilo pozapošljavat seljačine u telekome i elektroprivrede, ostale seljačine što slušaju Jandrino jato kupiš jednim masovnim okretanjem prasića (also known as rotacija), ali gradska raja traži urednu infrastrukturu, opskrbu pitkom vodom, električnom energijom, redovite linije javnog prijevoza, besplatne udžbenike, kvalitetnu zdravstvenu njegu, a posao će sami pronaći. Prema tim biračima se treba odnositi brižljivo, jer oni ti mogu oteti mandat čak i ako odneseš traljavu pobjedu.

Prijetnje koje su tjednima zabavljale Balkan, nervozni ispadi poput 42 opštine i tri u Federaciji... Sve je to nesportsko gubljenje Miloradovo. Iz poraza se najviše uči, poraz boli, ali za poraz je najzdravije prepoznati vlastite propuste koji su doveli do poraza, kako nam se isti ne bi ponovio. A u SNSD-u je jasno kao dan: nerad, brate. Što bi reklo, da je sva drama Milorada, o kojoj povremeno još čujemo, neke smjene na vlasti, u stranačkim odborima i slično, imenovanje doktora u bijednom pokušaju kupovanja natrag seljačića...

Sve je to još jedan loše odigran poraz. A loši gubitnici nisu zabavni i još brže gube na popularnosti.

Not my Evildoer

I taman kad sam s godinama počeo vjerovati kako je još bošnjački birački korpus politički najzrelija  grupacija u Bosni i Hercegovini, koja zna argumentirati svoje želje i inzistirati na njima odlučno do pobjede... Oni me demantiraju na Sarajevu i Mostaru.

Bilo je i ranije sličnih 'umfala' u Zenici ili Tuzli, ali su se činili nekako marginalno i izolirano, tipa vječni Fudo ili Vlada TK koja češće pada od one penzionerske stvari. Ali kada je počela hajka, linč četvorke u Sarajevu, primijetio sam isti urnek (uzus, obrazac, za vas koji ste na Vi s turcizmima) kao i kod druga dva vožda.

Godinama upravo Bošnjaci gube interes za Bosnom i Hercegovinom, a to se ne može opravdati političkom neravnopravnošću, nadglasavanjem, slobodom vjere... Brutalna nezaposlenost dok se familija s Ciglana neopravdano bogati. Ubijanje obrazovanih, mladih, finih Bošnjaka, dok se djeca bogatih Bošnjaka izvlače na sudu. I kada se napokon skupi ekipa raznih otpadnika (otpadnik nije nužno loša riječ, ako je politika u pitanju) i preuzme kontrolu od Bakirstana pod kolonijalnom upravom Sebijpaše... onda je Peđa Kojović četnik, zločinac, mrzitelj Bosne (Hercegovinu redovito zaborave)... Već to je sjajna propaganda SDA i nikoga više, nadmetanje tko više voli Bosnu (bez Hercegovine).

Ali u Mostaru klimaks tužne, jadne, nacionalističke farse koja mora prestati.

Naša stranka je ponovno glavni krivac, zato što je Peđa Kojović četnik i nije htio intruirati svoje ženske Baralija i Ćavar da dadu glas manjem zlu. Do proteklog tjedna nisam znao da je dr. Zlatko Guzin ikakvo zlo, osobno sam ga uvijek doživljavao susretljivim, obazrivim, toplim. Sad me odjednom uče da je manje zlo. Veće bi zlo bio dr. Mario Kordić, svojedobno sam mu prepustio da me dira po testisima kada su mi donosili dijagnozu zbog čega nemam djece. Pitao me je treba li mi pomoći, tražiti neka poznanstva u Zagrebu, pogotovo kad je čuo da sam hrvatski državljanin. Rekao sam da ne treba, ja sam čovjek skromnih pitanja i ne mogu si priuštiti takve izlete, ostat ću u Bosni i Hercegovini. Pitao je kojem liječniku, rekao sam ime poznatog Bošnjaka, odgovorio je kako sam u dobrim rukama, o njemu zna samo najbolje.

Mom ocu je spasio život, nakon prometne nesreće imao je ožiljak na mokraćnom mjehuru koji je previše zarastao, nezgodno obilježje nas Božovića, žilavi smo. Otac je imao šest operacija, od kojih je posljednje dvije proveo upravo dr. Veće Zlo i izliječio ga metodom za koju sam kasnije čitao kako je četiri godine ranije provedena u Chicagou. Ako je ijedan od njih dvojice samo upola dobar političar koliko su dobri što liječnici što menadžeri povjerenih im institucija, ne razumijem kakvo je zlo u pitanju.

No valjda treba upirati prstom u protivnika ako su ti glavni birači raznorazna masa koja stasava na raznoraznim jatima, bubama. Valjda treba protivnika nazivati pogrdnim imenima, činiti od njega životinju, skinuti s njega ljudsko lice, demonizirati ga. Ali to su tako devedesete.

Ponavljam, ukoliko se želim vratiti u nostalgičnu mladost, ne vrtim dokumentarac Smrt Jugoslavije ili stare Dnevnike. To rade psihički bolesni ljudi. Ja upalim MTV Club ili YouTube ili Spotify, u krajnjoj liniji zavrtim Kimbru. Dovoljno štiha šašavih devedesetih, nabrijanih ranim sintetičkim proizvodima za omamljivanje masa, enormnim količinama jeftinog alkohola i udaranjem basa.

Nemojte se vraćati u devedesete opterećujućim pričama, pogledajte na kalendar, 21. stoljeće je već odavno. Spremamo se na Mars vrlo skoro, a ne u Domovinski rat. Ne glupirajte se, nemamo mi ovdje neprijatelja, u istim smo govnima svi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.