Samo nek' je zdravlja i da ne puca!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Fascinantno je kako smo postali nepažljivi, privlače nas vijesti koje nam, u osnovi, ništa ne znače, ali se lijepimo na njih kao muhe na govno. Vijest se više ne gleda po tome koliko nam je zbilja bitna za naš život i budućnost, nego uglavnom po tome koliko komentara na njoj možeš pročitati i koliko je zgodna da i ti svoj komentar ubaciš.

Lijepe se ljudi k'o već spomenute muhe na govno na provokativne naslove iza kojih se krije jedno veliko ništa, a pored njih neopaženo i bez ikakve reakcije prolaze važne stvari. Znate onu priču da kad je tonuo Titanik brodski orkestar nije prestajao svirati? E, tako mi nekako izgleda naše poimanje vijesti. Brod tone, a mi sviramo onoj stvari, okupljamo se oko banalnosti, a ono bitno nam pred očima nestaje zauvijek.

Sve znamo, a blage veze nemamo

Evo, recimo – izmijenjen Zakon o mirovinskom osiguranju! Strašno sam želio pričati o njemu proteklih dana, ali nitko od ljudi s kojima inače pričam o tome nije imao mišljenje. Znam stvarno dosta ljudi, većina je jako kompetentna za sve živo – znaju Messijevu statistiku i koga će na klupi ostaviti Klopp, prate što rade Kardashiani i Justin Biber, ali znaju sve i o pločama u Vukovaru, znaju tko je čiji plaćenik i koje tipove MiG-ova nabavlja Vučić. Ali, nitko od njih nije bio raspoložen pričati sa mnom o mirovinama, novom sustavu bodovanja i promjenama koje donosi novi zakon.

Jednostavno, to nije ta tema. Nekome zakon, a nekome zaklon. Mirovinsko? Nije to bitno! Iako svi o kojima govorim rade i svi ga uplaćuju, pa je valjda normalno da o tome imaju neki stav, ljudi na čudnu foru ignoriraju tu temu, pa i generalno sve teme tog tipa. Puno važniji od nekakvih odluka, izmjena pravilnika i usvajanja zakona su senzacionalizam u politici, kojeg imamo svaki dan u obliku, recimo,  čokoladica i čudnovatih izjava političara  koji se doimaju da će se sutra pohvatati za vratove, a onda tako lako već pri prvom sastanku jedni drugima stisnu ruku i nakon kraćeg prdoklačenja odu na obilan ručak, o našem trošku, sve uz osmijeh kao da spora nikad nije ni bilo. I to nas loži, jebote život! Na to mi grizemo k'o pastrmka na šarenu mušicu.

Winter is coming

Stvarno je tužno gledati ovaj narod koji se upecao na udicu, koji čita samo naslove i ignorira sve iza treće stranice novina, sve tamo do početka sportske rubrike. Tužno je gledati ljude koji ne čitaju sve što nije šega, šora i šala, koji se prema mirovini odnose kao prema nečemu što im nikada neće biti potrebno, što je suvišno, kao da će živjeti u zdravlju i veselju tisuću godina. Kao da će mladost trajati vječno.

I onda, jednog dana kad zaboli, a neće do tad proći puno vremena, pa kad bolno spoznaš da te nitko ne je*e ni dva posto ako si star i nemaš para. Kad konačno priznaš da si je*o ježa u leđa jer si radio čitav vijek za minimalac, na crno ili sivo i da te nema na spisku... Već vidim - onda će biti kriva država, biti će kriva vlast, biti će krivi centri moći, masoni, koja li već pi*ka materina….a to što te nije bilo briga kad je trebalo, nikom ništa!

Uostalom, je li te sada uopće briga? Ili ti je važnija Kloppova klupa?

Drugari moji, mirovina se osigurava kad si mlad! Između ostalog interesiranjem o tome što to donosi novi zakon, odakle će se dobavljati novac za mirovine i hoće li to uopće držati vodu? Ne, nije sramota zabiti nos u čitabe i pitati - a gdje sam vam ja tu?

Ali, ne, mi smo odavno zdravo za gotovo uzeli mirovinu kao nešto što se događa drugome, pomirili se da je kad mi dođemo na red neće ni biti, a danas su nam važnije dimne bombe koje bacaju politički ''selebritiji'', naši lokalni Kardashiani, važnije nam je hoće li privesti Luku jer je utajio porez, je li Pjanić teže ozlijeđen  i što će biti s Raketom u Barceloni.

Samopoštovanje kao nepostojeća kategorija

I tu je ključna razlika između nas i onih tamo na Zapadu. Tamo prvo pitaju za mirovinsko osiguranje, životno osiguranje, za materijalnu sigurnost, pa tek onda pričaju  o drugim stvarima. Pa kad se srede i situiraju, kad naprave financijsku konstrukciju – tek onda se bave politikom. I nikada, ali baš nikada ne pretpostavljaju interese drugih ispred  svog interesa. Oni od svojih političara traže i zahtijevaju, ne zato jer im se može, nego zato jer su navikli. A navika je došla poštovanjem svega onoga što su  generacije prije njih napravile na planu poštovanja rada i čovjeka koji radi i stvara. I to je, dame i gospodo, taj famozni sistem, kojeg mi još nismo skužili. Ili smo u međuvremenu preživjeli dragovoljnu lobotomiju.

Jesmo li zbilja takvi? Jesmo li baš toliki papci? Jesmo li baš takvi idioti?  Evo, ne znam, jebiga, odakle da počnem – i iza svake rečenice bih nam, bojim se, najradije opsovao!

Kao što već jesam puno puta u ovom tekstu. Vjerujem, svaki put opravdano.