Sasvim prosta lekcija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dok ovo pišem, 11. je srpnja već, gluho je doba noći i Srebrenica izgleda poput bilo kojeg bosanskohercegovačkog gradića, lijepo uređena i pusta. Nema mladih pokretača, motora društva, kao ni u drugim općinama, odlaze trbuhom za kruhom. Jer gladna djeca ne odrastaju u roditelje. Ne, dakle, neškolovana, ne ružna, ne glupa, ne lijena - gladna djeca ne žele postati roditelji gladne djece.

Rekao bi čovjek, kakve to veze ima s onim što se u Srebrenici dogodilo. Nikakve, ali i prevelike. Srebrenica je poput lakmus papira budućnosti Bosne i Hercegovine, ovdje su sve reakcije daleko snažnije, daleko više odjekuju, daleko se bolje čuju.

I zato se zapitaj, ako djeca jednako bježe na razvijeni Zapad iz Srebrenice, mjesta u kojem se duboka tragedija suvremenog svijeta može iskoristiti kao lekcija, ako već prošlost ne možemo mijenjati... Što onda to govori o ostatku Bosne i Hercegovine, u kojem nitko neće primijetiti kakvo nacionalno bockanje, kakvo bi ovdje odmah završilo u medijima. Nismo li, znači, otišli ipak predaleko?!

Pojesti govno, nerijetko kažem da je to prvi recept da krenemo naprijed. Znači, priznati sam sebi da nešto što smo činili devedesetih možda i nije humano, lijepo, pristojno. I to je prvi korak, eufemizam, ublažiti, ali si priznati da možda negdje duboko ipak kriješ šovinistu, krvnika, genocid, potajnog Jacka Trbosjeka koji prodre na izvan.

Znači, blago si priznati da možda ipak pretjerujemo s busanjem u prsa. Jer lako se oteti kontroli kad živiš u paralelnom svijetu. Lako je Srbinu izvaditi iz špila Bratunac, lako je Bošnjaku izvući bilo koju enklavu, lako je evo i Hrvatu reći, da kakve veze ja imam s tim, ja danas slavim još jednu priliku za najveći uspjeh nogometa, narodne glavne sporedne relikvije. Pa i ovdje, u Srebrenici, se gledaju utakmice, ali ne javno, ne uz galamu. Jer ima nešto jače, tiše...

Ali nije to ono što trebamo naučiti iz Srebrenice danas. Ne govorim o zločinu, ne može se zločin danas izbrisati, ublažiti, sakriti, to je tako kako jeste. Ali valja nama preko rijeke. A duboka rijeka.

Kako? Uvijek kažem da prvi korak treba napraviti onaj tko je kriv. I taj prvi korak će biti ismijan. Pa stoga i drugi korak. I tako ponavljati, dok koraci ne prerastu u Marš mira.

Kratko, nadam se sasvim i jasno. Čuvajte se i ne živite u oblacima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.