Sebe sa sobom i svugdje uvijek nosimo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Poruku, koju je jedna televizijska zvijezda nakon što je proglašena osobom godine uputila s ušminkane govornice političarima, braneći naše pravo da budemo kivni na njih, izazvala je salve oduševljenja u javnosti. Tisuće i tisuće lajkova na društvenim mrežama zasule su tvrdnje da su političari jedan veliki kamen spoticanja u Bosni i Hercegovini i da bi čak i njihova šutnja donijela više plodova od njihova dogovaranja.

Teške riječi, poput onih da su oni ubojice naše djece, izazvale su oduševljenje onih koji su kasnije danima komentirali kako im je netko to davno trebao reći. No, oni kojima je zvučna kritika upućena, nisu se pretjerano trznuli, iako su mnogi govorili kako se na pokretima njihova tijela vidjelo da im je neugodno. Neugoda je prestala, poruka se izgubila u moru informacija kojima smo zasuti, a osoba godine nestala je sa svojom titulom.

U naše ime i umjesto nas

A titulu su, u čije kriterije je prilično teško ulaziti, ustvari trebali ponijeti sami građani, koji trpe to što trpe. I to su građani, svi oni nepopisani, tu titulu mogli nositi godinama iznova jer prozvani teško da prave korak naprijed. Naravno, ne treba griješiti dušu, pa generalizirati, kao ni sve ''visoke'' ciljeve spuštati nisko, ali mora se biti iskren da velika većina onih na dužnostima, u ime velikih ciljeva pada bezobrazno nisko.

Šteta je, dakle, što uvijek moramo čekati da netko drugi tamo, u naše ime i umjesto nas, progovori ono što znamo i šutimo godinama. Što netko mora na naša mrmljanja u bradu staviti adresu i odaslati poruku. Mi smo ti koji godinama šutimo na uništavanje naših života i ubijanje naše djece. Mi smo ti, koji godinama zaokružujemo, biramo, odabiremo i kitimo titulama sve one dovoljno nakićene likove, koji tako malo doticaja sa stvarnošću imaju.

Nije ovo nikakav poziv na bunt, niti je ovo upiranje prstom u one koji vladaju i one koji šute. Ovo je tek dodjeljivanje titule svima nama da, unatoč svjesnosti da naša neprebrojana stada ne idu u pravom smjeru, pristajemo biti nijemo stado, potpisujuću pri tome presudu svojoj budućnosti da će se sigurno klatiti na njihovoj nemoći, neznanju i nehtijenju da se nešto promijeni ako nije njima na korist.

Ne trebamo se lagati da su njihovi pojedini ciljevi, ma o kojoj strani pričali, a u BiH je previše strana, ispravni i vrijedni borbe. No, ne bismo se smjeli predavati i gledati kroz prste kako u ime tih ciljeva, čije bi nam ostvarenje navodno osiguravalo bolji život, oni ostvaruju ciljeve od kojih samo oni te bliski i poslušni njima imaju koristi. Osim toga, ne bismo nipošto smjeli da nas njihova beskrupuloznost pretvori u bezvoljne promatrače truljenja naših života.

Klica koja trune

U svima nama, postoji trag Savršenstva, mrvica Mudrosti i Darova, od koje smo nastali nakon praska Velike Ljubavi. Grijeh je neiskoristiti ono čime bismo mogli trag urezati u ovaj svijet. Još veći je grijeh dići ruke i pustiti druge da ostvaruju svoje prljave snove i predati se pravdajući svoje puzanje njihovim uzdizanjem.

Grijeh je i pucanj u život, ne probati tvrdeći kako je naš san sad u njihovim rukama i da je to što bismo mi mogli, htjeli i znali rezervirano samo za njihove ruke. Grijeh je ne napisati pjesmu jer mislimo da ju nitko neće pjevati, ispričati priču jer se bojimo da je nitko neće prepričati ili ne rađati djecu, pravdajući se kako je besmislena borba za njih jer neka tamo druga djeca imaju sve i kako je nepravedan svijet u kojem živimo.

A možda je ispravljanje nepravde upravo pjesma, priča i dijete, u koje trebamo usaditi klicu hrabrosti za život i za ostavljanje tragova kojih se neće sramiti. Lako je pljeskati tuđim porukama, a svoju šutnju vrtjeti po rukama govoreći kako se sve već odavno zna i kako svemu ovome nema lijeka. Čak ako je lijek i puno puta razglabani odlazak, onda ni u njega ne smije biti upakovana šutnja jer na svakom kraju svijeta čovjek sebe sa sobom nosi. I isti onaj rizik da Klicu iz sebe zauvijek prepusti truljenju.

Veliki će uvijek biti veliki

Veliki će uvijek biti veliki, a mali će biti mali. No, mali ne bi smjeli u njima dodijeljenim sjenama zaboraviti kako je u jednostavnosti savršenstvo, u siromaštvu bogatstvo u skromnosti blago. Veliki će uvijek biti u strahu od pretvaranja u zrno, a mali mogu postati samo jači, nikako još manji ako znaju da od veličine nema tragova nego samo bezobraznog i bezobzirnog zauzimanja prostora.

Iako se uvijek borimo s istinama, pogotovo u ovakvoj zemlji u kojoj je previše nedokazivih i nametnutih istina, ne bismo smjeli dozvoliti da među našim vodiljama bude laž. Među našim vodiljama ne smije biti ni umotana poluistina i podilaženje onima koji kroje istine onako kako njima odgovara i kako njih gradi i pretvara u veličinu.

Bježali mi ili ne, pljeskali mi govoru televizijske zvijezde, koja je rekla sve što mi već znamo, a nismo rekli, pljeskali mi onima na drugim govornicama i njihovim istinama, nećemo pobjeći od analize reljefa svojih tragova. Bili tu ili na drugom kraju svijeta, uvijek ćemo sebe nositi u sebi i nećemo moći pobjeći od njega, ali možemo pobjeći od propuštenih prilika. Jer grijeh je ne dopustiti Plamenu mrvice u nama da plane, a da nam opravdanje bude netko tamo drugi. Ili, još gore, treći.

*tekst objavljen u svibanjskom izdanju mjesečnika Naša ognjišta