Sejo voli Hanku i Šabana…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Svi su slušali Bovija i čitali Eka, pa pi*da mu materina ko glasa za Nikolića, Dodika Karamarka, Bakira, Fahra, Đukanovića?!!“

Tako doslovce glasi jedan cvrkut s Twitera na kojeg ste mogli naići zadnjih dana često dijeljenog i na Facebooku. Javna misao, izreka koja je dobila mnogo fanova. Što joj je vjerujem i bila osnovna namjera. Poruka iz klase „Svi moji identificirajte se, pa dalje za mnom, ostali stoj!“

Autora moguće da znate, ali nije mi namjera da širim priču na tu stranu, tako da autor kao osoba u ovom slučaju nije baš toliko ni bitan. Može biti i osoba X, jer ima takvih dosta oko nas. Ono što mi je bitno je sam sadržaj tweeta u kojem je komprimiran čitav jad naše tranzicije u kojem je podjela na, kako bi Johhny rekao - vjernike i zaražene, dovedena do apsurda i čini začarani krug iz kojeg nikako mrdnuti.

Društvo mrtvih puhala

U tom krugu su autor tweeta, taj koji jeste i koji god da je mogao biti, i koji hoće reći kako se toliko ljudi oko njega lažno predstavlja, prodaju se kako su cool i načitani, kako znaju i razumiju, ali svejedno opet glasaju za one koji su, valjda, ne-cool i nenačitani, koji su oličenje svega što nije dobro, kulturno i napredno (pa makar im se stranka zvala naprednom!) Tu su i djelitelji tog tweeta sebe prepoznaju kao one koji su u ovom slučaju s prave strane.

Među njima, nažalost, prepoznajem i priličan broj onih koji garantirano nikad nisu (ozbiljno) čitali Eca i slušali Bowieja, te koji takav tweet koriste da bi okrenuli oštricu prema onima koji su virtulano plakali za Ecom i Bowiem, čime zapravo zatvaramo naš gore spomenuti prokleti začarani krug kojeg drže sile pohlepe, zavisti i licemjerja. Ujedno zatvaramo i mogućnost da se u našem začaranom krugu, koje čine i ovi za koje se glasa i oni za koje se manje glasa, i svi ostali društveni akteri, netko konačno pogleda u ogledalo.

Ah, taj vražji elitizam, taj đavolji celofan u kojeg se umataju misli onih koji žele javno podijeliti svoju uzvišenost u trenucima kada njihova okolina reagira na način koji ih pomalo živcira. Oh, kako je samo teško ponekad podnijeti da ima isuviše (pa makar i petoro) onih koji su slični tebi, pa se moraš opet nekako otisnuti u visine, iznad njih. „Svi slušali Bovija i čitali Eka…“ nije ništa drugo nego elementarno nepoštovanje ljudi kojima si se sam okružio u svom vlastitom virtualnom svemiru (bilo preko Tweetera, bilo preko Facebooka), koje si na razne načine zapravo sam svojom rukom i odabrao da te slijede, koji su ti čitavo vrijeme laskali i pljeskali (vjerojatno misleći da na isti način čitate i Eca i slušate Bowieja), a onda si ih za potrebe daljeg napretka na ljestvici grandioznih populista lakonski iskoristio kao topovsko meso.

Prijatelji stari, gdje ste?

I onda se treba pitati zašto nema jačeg i uvezanijeg intelektualnog otpora u ovoj zemlji?
Javno odavanje počasti dvojici velikana pop kulture i umjetnosti od strane, vjerujem, solidnog broja ljudi iz njegove virtualne okoline, učas je autor zbio u pojam „lažnog akta“ i iskoristio ga za naoko veliku misao o lažnjacima među nama, zbog kojih nam i jeste ovako kako nam je, u isto vrijeme samoproklamiravši sebe kao većeg čitatelja Eca i većeg slušatelja Bowieja od svih onih na koje se tweet odnosio.

Zapravo, čitavo vrijeme kolutam očima kada naiđem na one koji u ovoj zemlji, a ima ih i previše,kada već ne mogu činiti onu elitu protiv koje se toliko javno upiru, pokušavaju biti elitom drugim, nazovimo ih intelektualnim sredstvima. A zapravo samo drugim sredstvima vabeći široke mase poštovatelja, od kojih, da se ne lažemo, i žive. To su oni koji će u budućnosti, ne sumnjajte, olako zaboraviti sve do tad napisano, i po mogućnosti (ako se prolaz otvori) skliznuti u zagrljaj ove prvospomenute elite.

Umerto Ego

A kad smo već kod širokih masa, ne čudi me da nam je ovako kako nam je kada kritična masa intelektualaca u ovoj zemlji još uvijek nije ukapirala kakva je struktura stanovništva u ovoj zemlji i s kim zapravo žive. Da su ukapirali, kao što nisu, ne bi mu stalno za vlastite i tko zna čije potrebe tepali imenom „građani“, te mu pritom davala mitske sposobnosti za potencijalnu političku borbu.

A ukapirati je lako – dovoljno je bilo odslužiti vojni rok, otići na koridu, buvljak, pijacu, nogometnu utakmicu, stati na autobusnu stanicu ili jednostavno sjediti i kužiti svijet. Jedna od osnovnih karakteristika intelektualca, koja kod nas, čini se, odavno ne važi, je da sagledava svijet oko sebe dublje, dalje i suštinski točnije, od svih ostalih površnih ljudi s kojima žive. Nažalost, kod nas intelektualci, da sad ne stavljam pod navodnike, svijet oko sebe gledaju nekim sasvim tuđim očima, a ego hrane na račun lažne dipotrije.


Jer da nije tako, ne bi postojali ovakvi tweetovi. Autor bi po defaultu znao da mase ne slušaju Bowieja, niti čitaju Eca (kao što to mase ne rade niti u bilo kojoj drugoj zemlji), da je grijeh ono malo njih što to rade i koje si sakupio oko svoje osi osciliranja zloupotrijebiti u populističke svrhe, a također bi znao i zašto mase glasaju kako već glasaju – i da tu ni Bowie ni Eco ne mogu puno pomoći. I ne samo autor, toga bi valjda bili svjesni i djelitelji tweeta po društvenim mrežama.