Sjećaš li se Doljani Bel?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Višesatno čekanje  neki dan, koje se oteglo na čitavo popodne, pa sve do zalaska sunca, a sve zbog cisterne koja je prepriječila M17 kod Jablanice najbolji je dokaz zašto nam treba autoput. Višesatno gužvanje u koloni na Doljanima najboji je dokaz zašto nam trebaju normalni putevi i prema drugim graničnim prijelazima.

Kompletna infrastruktura koja nije pomakla, čast tek pokojem izuzetku, od onih crteža situacije iz Priručnika za polaganje vozačkog ispita 1968. godine, dokaz je da glasačka masa u ovoj zemlji svake jeseni o izborima zaboravi sva čekanja na ćelopeku.

Bugari u svemiru, a mi u kurcu

Zaboravi masa i sve zastoje zbog sudara na davno prevaziđenim putevima, zaborave ljudi sve strahove koje dožive na lošim i neodržavanim kolnicima u bliskim susretima s kamionima, autobusima, traktorima i čime sve ne. Da se razumijemo, nije problem što se glasa za koga se već glasa, problem je što se od istih ne traži gotovo ništa konkretno! 

Malo asfalta kroz selo, obnovljena lamperija ili fasada doma kulture ili škole, podrezani šimširi i posađeno cvijeće, svježe ofarbane zebre, friško izvučene linije i slične karefeke premalo su za standarde 21. stoljeća, u ovom vremenu kada već i Bugari idu u svemir.

U nas samo jedan ofarban zidić, dva borića, kameni spavač i par zastava stanu u zamjenu za sav građanski neposluh, javno traženje poboljšanja kvalitete življenja, a tri zakrpe na ulici obuzdaju svako kažnjavanje na izborima. Plaho obećanje kako će ti mali/mala konačno dobiti radno mjesto perfektno mijenja bilo kakav konstantni artikulirani rad pojedinaca ili grupe na poboljšanju komunikacije između nadležnih i zainteresiranih građana u cilju donošenja novih rješenja koja bi poboljšala život u široj zajednici.

Nadnica za strah

Ma, 'ajde, odmahnut ćete rukom i iduće godine, nije to bitno, ima i važnijih, krucijalnih stvari! Recimo, Arapi galopiraju, Hercegovci se odvajaju, RS već jednom nogom napolju…

'Alo,  dobre ceste, reguliran promet i elegantan pristup cilju, prijelazak granice po mjeri ljudskog bića i vožnja do iste su, da ga jebeš, prioriteti u životu!  Jer, ne može vas glave stajati nijedan Bošnjak, nijedan Srbin, nijedan Hrvat, pa ako baš hoćete - nijedan Arapin ili čime već mediji straše ljude, koliko vas mogu već danas stajati loše ceste Federacije, u suglasju sa cestama Srpske.  A na njih onda možeš nasaditi i tog Arapina u džipu, ako si već navalio strahovati od njih.

Jedini pravi masovni ubojica koji nije skriven statistikama i svakome je pred očima u ovoj zemlji ipak su ceste u koordinaciji sa sustavom kojem smo svi kumovi, s ovim „bašmebriganetičemese“ stanjem. „Baš me briga“ je stvorilo rupe po gradu koje su sve dublje, „Ne tiče me se“ je povećalo njihov broj, a „Libo me tuki“ će vas sutra možda koštati života. I to je jedini realan strah u BiH, uz onaj strah da ćeš ostati zadnji ugasiti svjetlo.

Gledaš godinama kako se apsolutno nikome ne žuri spojiti te na 21. stoljeće (a kao da ih netko i tjera...), gledaš kako te rade više nego što rade ceste (jer im se može...), a opet šutiš i čekaš, baš k'o na Doljanima (jer tako treba...). Ili trpiš zaobilazne puteve, kao što vazda trpiš sve okolokole i na mala vrata. Znoj ti grize kožu, kapci su ti umorni od svega, stiskaš znojavim dlanovima volan, boli te stomak i svega ti je preko glave, ali ćeš svejedno ostati u redu i mirno čekati da se samo od sebe "očepi".

Strah me da te volim kao nikada

Ceste će ti biti problem tek kad te zanese u krivini ili ti odvali amortizer, a i ta huja će brzo pasti u drugi plan pred strahom od drugog i drugačijeg.  Kao i svaki put zaboravit ćeš tražiti konkretne stvari pred izbore, život dostojan čovjeka sve do desetog mjeseca 2018., da te poštuju u zemlji i na granici, da vidiš kako se gradi i završava, da osjetiš i ti taj novi milenij, a ne da svako malo opet završavaš u '92.

Jer ova alternativa u kojoj živiš – ovo „Jeb'o cestu kad Arapi stižu, bolje da je što gora“, k'o u Andrićevim romanima (tamo su, doduše bili Turci, ali isto je to, zar ne?), je li to rješenje? A to što ćeš sutra ti ostaviti glavu, svojom ili tuđom greškom, na cesti koja ne oprašta ni najmanje opuštanje, to nije bitno.  Ili, druga varijanta – „Neka vala i ne grade dolje u Hercegovini (s velikim H!), kad govna ionako ne plaćaju pretplatu i govore da ovo nije njihova zemlja!“ A to što ćeš na putu prema moru u pokušaju traženja alternativnog graničnog prijelaza zaginuti na nekom grobu od H ceste, ni to nije bitno?

Pamti, pa Hrvati!

Čekanja na granici ovih dana ne prave razliku među nama, svi smo u redu u kojem proklinješ i vrućinu i ženinu ideju da krenete baš kad ste krenuli. Proklinješ i državu tvoju i državu njihovu, čak i ako imaš državljanstvo obje, proklinješ i ministarstvo civilnih poslova i Predsjedništvo i Europsku uniju, dok djeca plaču od nervoze i dosade, dok punica rikava na zadnjem sjedištu tražeći zrak, dok gledaš u kazaljku nivoa goriva kojeg ždere klima dok satima čekaš da ti se smiluju.

Hoćeš li se sjetiti patnje kad bude trebalo? Hoćeš li se sjetiti vožnje tik iza šlepera duge k'o godina i nervoze na gasu i glave jedva izvučene iz makazica? Hoćeš li se sjetiti panike, bijesa i znoja preko leđa kad budeš idući put imao priliku nešto tražiti zauzvrat, za godine strpljenja i trpljenja? Hoćeš li se sjetiti kako si kao zadnji papak satima čekao izlaz iz ove zemlje samo da bi se sedam dana osjećao kao čovjek? Hoćeš li se sjetiti da si tada skontao da to jednostavno mora drugačije? Hoćeš li se sjetiti da si rekao da jednostavno nije pošteno i da ne može više ovako? Bugari lete u svemir, a ti ni na more ne možeš k'o čovjek…