Stado je zaslužilo da mu se nešto kaže

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U dokazivanju prizemnih i nebitnih stvari, prođe nam ispred nosa život i to ne samo jedan. Dokazujući drugima da smo veći, različitiji i bolji, prođe nam i tisuće života ispred nosa, i onih što smo živjeli, i one što živimo i one koje bismo željeli živjeti. Ovako, utopljeni u blato bespotrebnog dokazivanja, životarimo i sve nam je ljepše osim življenja u našim otrovom omeđenim granicama i našeg odraza u ogledalu stvarnosti.

Tristo koraka u ludilo

Potrošilo se tako previše redaka posljednjih dana da bi Republika Srpska službeno dokazala da su pozadine dviju dama s razlogom vidjele puta i da su službeno predstavljale službenu Srpsku u službenom dijelu inauguracije novog američkog predsjednika. Previše se redaka potrošilo da se dokaže o čijem se trošku putuje i da se prilože pozivnice. Zatim smo se uvjerili da je službeno izaslanstvo RS-a stajalo tamo gdje je mogao stajati svaki običan smrtnik koji je poželio isprazniti džep da bi gledao početak novog američkog cirkusa. Samo nismo shvatili da je tri dana našega života, jedine službene stvari koju bi mi a i oni koji brinu o nama, trebali poštivati, zauvijek prošlo i da samo sva tri dana napravili samo tri koraka unazad i tristo koraka unaprijed u ludilo.

S druge se strane službena bošnjačka politika, u liku i djelu Bakira Izetbegovića trudila svim silama da popljuje Republiku Srpsku pa su se u intervjuima nizala ruganja o stanju u tom entitetu i uvjeravanja kako je na svim razinama u drugom dijelu BiH sve bolje. Smijao se Mali Princ činjenici da Sarajevo ima više novca nego cijela Srpska i likovao nad tim kako je Amerika kaznila Dodika. Istog onoga kojeg je on na svetome ručku prigrlio i oprostio mu grijehe.

Otrovom ograđeni entitet

Upirući prstom u drugoga, želio je Izetbegović pokazati svoju moć i prikriti činjenicu da i u njegovom dvorištu nije ništa bolje. Možda Sarajevo ima više novca od Srpske i od svih drugih dijelova iskomadane a nikad raskomadane BiH, ali ni u Izetbegovićevom dvorištu nije ništa bolja situacija. No, lakše se smijati kažnjenom Dodiku nego sam sebe kazniti dubokim pogledom u ogledalo i uz uzdah priznati da Federacija tone i vuče splav zvani BiH sa sobom.

Potrošilo se tako previše redaka da prvi u Bošnjaka uvjeri svoje stado i samoga sebe da u njegovom otrovom ograđenom entitetu stvari štimaju, ali ne spominje da postoje mjesta gdje još nije formirana vlast, gdje još nisu zarasle rane od izbornog šaketanja i da se ne nazire ni r od rješenja nikada stolnog grada.

Potrošio je Izetbegović svoje medije koje je podigao u strahu od medija prijatelja iz koalicije da dokaže kako je samo njegov put ispravan samo je eto bio malo mudriji pa se nije samopozivao na inauguraciju iako je suprugu smjestio puno bliže nego što je Dodik uspio smjestiti svoju.

Redak za hrvatsko stado

S treće pak strane, Dragan Čović šuti kako da ga ne se tiče ni striktno održana Bakirova lekcija o tome što će dati njegovom narodu ni cirkus i sankcije koje njegovo ime vežu uz ono što se zamjerilo Dodiku. Zaslužilo je i hrvatsko stado da se potroši koji redak na pojašnjenje kako će se treća karika postaviti u ovom nakaradnom lancu, a ne da se zabavlja Dodikovim cirkusom i Bakirovim lekcijama i mazanjem očiju.

Potrošilo se previše redaka ovih dana na maskiranje raskola u koji tonemo sve više. Zaokruženi lideri, čini se, više nemaju nikakvog odgovora na prava pitanja koja narodi šutnjom postavljaju. Stada možda jesu ponosna, ali valjda nisu ni glupa da ne vide kako životi prolaze i gube se dok njima, prijateljima s ručkova, ni sankcije ne mogu ništa.

Prava kazna

A sankcije su samo podigle razinu likovanja i izrugivanja koje potpiruje vođa jednog stada želeći poniziti drugoga ne shvaćajući da je i njegovo djelovanje prouzročilo prividno kažnjeno djelovanje. Jer, sankcije ovdje nisu kazna nego hrana za pljuvanje.

Prava bi kazna bila da oni koji se kunu da im je stalo da ne puknemo u svom ludilu iz ladica izvuku sve ono što su godinama lideri izvlačili u džepove, na svim razinama, pa da ofucane institucije rade svoj posao, lideri se kazne a mi krenemo koračati naprijed čisti od svojih prljavština i dovoljno pametni da budemo ponosni na svoje dobro a ne da se skrivamo iza nečijeg jada i likujemo što mu je gore nego nama. Ako gore postoji.