Stane li život u džep?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Danas je Bog džep'', reče mi prije nekoliko dana jedan starac nakon što mi je odgovorio da ga zdravlje služi, ali da bi sigurno bio zdraviji da mu je džep puniji. Kaže, džep mu je plitak i sve bi bilo lakše da je dublji, a život bi mu bio ispunjeniji, a oni oko njega još mu bliži.

Nažalost, u jednom usputnom i površnom razgovoru, a obično oni razgovori od kojih ne očekujemo puno daruju najviše, skrila se jedna tužna istina današnjice: Život kojeg slavimo, kojem klikćemo i u kojeg se kunemo, trpamo u džep. Sve ono izvan džepa nije naš život i, čini nam se, puno je jednostavnije za nadomjestiti nego za stvarne dane koje smo, živeći život trpali u džepove nutrine.

Vladari i upravljači životom

Svjedočimo danas, puno više nego prije, kako se ljudi sve više pretvaraju u upravljače životom, pa oni sa spomenutim dubokim džepom postaju pravi mali vladari onih čiji je džep plići i prazniji. Svjedočimo kako se onda ti mali vladari sve više uzdižu u velike vlasnike nečijih života, a onda s vremenom postaju sve gladniji u svojim namjerama, pa se, slijepi za stvaran život, igraju bogova i sve na što nailaze trpaju pod svoje beskrupulozne noge.

U ovakvim vremenima kada je važnije imati nego biti, odnosno kada jesi ako imaš, pojeftinjuje i život, a prinuđeni da lovimo sve više kako bismo postojali, igramo se i s Tvorcem života, pa ga tjeramo da postoji samo onda kada nama treba. Uz to, mi Mu namećemo pravila i određujemo do koje mjere treba biti u našem životu. Jer, u džepu u koji smo pretvorili naše živote, mjesta za druge previše nema.

U uskršnjim pričama slušamo o poljupcu i zlatnicima kojim je kupljen poljubac izdaje, vraćajući se starim navikama kojih smo se odrekli kako bismo odricanjem postali više bili nego imali. No, čim priče o zlatnicima i poljupcu završe, čim se navike vrate na svoje, a naše odricanje izračuna u broj dana koliko smo izdržali bez imati, sve se vraća na staro, a ritam kojeg mali vladari zadaju postaje glasniji, pa se vraćamo trpanju u džepove, prazneći nutrinu. Jer, puni džepovi otežaju put kroz život, pa se olakšavamo prazneći sve iz sebe što nam se čini teretom.

Blijedimo u zamišljenom lancu

Svjedoci smo i da se neki drugi vladari igraju imenima i foteljama iz kojih se upravlja, te kako u njihovoj igri pojeftinjuje život, pa se i svetinje u koje se kunu, poput nacije i brige za druge, prodaju samo kao bi se sjelo i bilo imajući poziciju i fotelju. Ono obećano, ono u što se klelo lako se obriše, a životi se strpaju u džep, pa se odluke, u kojima bi trebala biti briga za budućnost, svedu na brigu za dubinu džepa bez razmišljanja o drugima i posljedicama.

U životu koji, čini se – barem nama koji ga sad živimo - nikad nije teže bilo biti, ali nije bilo teži ni imati. Tako u borbi da imamo ono osnovno, kakvom opisujemo svoju borbu dok nam drugi podižu brojke na popisu tog osnovnog, izgubimo sebe trudeći se da se ne razlikujemo u tom osnovnom od drugih ne videći da, jednako kao oni, blijedimo i postajemo sve nebitniji u tom zamišljenom lancu ovdašnjih vladara.

S druge strane, u toj borbi za prošireni popis, sve je manje onih koji su pored nas radi nas, a i oči i duša stavljeni su u džepove, pa se gledamo kroz njih i kroz njih stvaramo sliku o tome koliko nam je netko treba biti blizu i daleko. Tužnu istinu reče starac s početka priče. A istine se i govore kad se najmanje nadamo da ćemo ih čuti. Bilo bi lakše da je njegov džep puniji, a onih koji bi bilo oko njega bilo bi više, pa bi se na svom odlasku činio važnijim zbog borbe nad onim što ostavlja iza sebe u svojim džepovima. Jer, danas se život ispraća s onoliko važnosti koliko dubok džep postavlja za sobom i koliko prostora onima koji ostaju da mogu više imati i još manje biti.

*kolumna objavljena u mjesečniku Naša ognjišta