Stari 20 godina poslije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako sam pratio Međunarodnu konferenciju Mostar 2024, nekako se to preklapa s mojim opisom radnog mjesta, ino i domaća politika, sjecište kultura i političkih silnica, nisam mogao ne zapaziti brojne male rituale koje naši političari iskazuju, kroz rječnik kojim se služe, fraze, terminologiju, s kim se srdačno ili manje srdačno rukuju... Ili jednu moju mladu kolegicu koja puna životnog elana ćaska sa stranim diplomatima, u potpunom GenZ duhu, izravno, bez susprezanja, radikalno drukčije od moje generacije kojoj je životni moto 'đe'š to pitat'.

I tako, jel, ocijenio bih ovih 20 godina koje su prošle, jer eto sam bio u prvom redu, kao reporter, nerijetko neprimijetan, ali uglavnom u prvom redu s mikrofonom u ruci.

Idealisti i budale, tu ti je to

Prije okruglo dva desetljeća moji su pogledi na svijet bili potpuno drukčiji, možda baš nalik ovoj mojoj dragoj GenZ kolegici, ali ipak ne tako izravni. No, svejedno, vjerovao sam da je rat konačno gotov i kroz koju godinu mi ćemo nadvladati sve te sitne ili malo veće nesuglasice i punim jedrima krenut ćemo naprijed, put NATO saveza, a potom i Unije. Jer mi smo dio te Unije, mislio sam tada, da se nije raskopala na nekim stoljetnim kamenovima spoticanja, Jugoslavija bi vjerojatno bila nositelj europskog duha i razvoja danas. Zašto mislim tako? Jer Jugoslavija je do tog doba već bila prešla neke dječje bolesti udruženih višenacionalnih država. O kako sam se tu zavarao! Ali to je neka druga tema.

Nakon krvavog rata, vidio sam da je bijeg pred Haaškim Sudom nemoguć, i malo po malo, ruka pravde stizala je svakoga krivca. Neki su danas eminentni balkanski lideri tada govorili o nužnom procesuiranju ratnih zločinaca, neki su skovali i fraze poput locirati, uhititi, transferirati... I Zapadni Balkan izgledao je poput mjesta koje je upravo naučilo najtežu životnu lekciju i sada se okreće napretku i suživotu. Tada sam ugledao prve skršene lubanje iz masovnih grobnica, i obitelji kako prepoznaju ostatke svojih najmilijih po satu, prstenu, ogrlici... Mada bolno iskustvo, jednako za njih kao i za mene koji sam svjedočio njihovim reakcijama, mislio sam da to je to, sada pohvatamo odgovorne i idemo naprijed.

Možda ja nisam toliko dramatično doživljavao one kratke mandate mostarskih gradonačelnika i formiranje Safeta Oručevića ili pokojnoga Ljube Bešlića kao nezaobilazne gradske institucije. Možda sam bio premlad da otvaranje jednog mosta, makar to bio legendarni Hajrudinov Most, doživim kao nešto što će epohalno izmijeniti sliku Mostara i Bosne i Hercegovine iz krvoločne u mirnodopsku, no opet, ni Stari se tad nije doimao nešto posebno, friško napravljen, žućkast, blještav i tek u godinama kasnije počinje dobivati patinu dostojnu njegova imena. Meni se tada činio kao blijeda slika onog sivog svjedoka vremena koji je tu stajao prije.

Možda se meni takvim nije činio Slobodan Praljak, kako danas govore presude, ja sam ga znao privatno, u nekom sasvim desetom svjetlu, umjetničkom, poput očinske figure... ali ja nikad nisam doveo u pitanje Haaške presude ili njihov pravorijek. Uostalom, i ja sam bio gorljivi prosvjednik za opstojnost hrvatskoga jezika, a danas vidim farsu koja se krila iza toga, pogotovo kada mi ovi 'novopečeni' branitelji hrvatskoga bića spočitavaju da ne govorim hrvatskim jezikom (je li, to su oni koji ne znaju da je čega-ruku, a ne rukā). No, velim, vrijeme je lijek za sve, i povijest će vjerojatno imati neku silnicu koja neće biti ni na čijem putu specifično, nego negdje između svih nas, vješto stvarajući izniveliranu sliku o kozmičkoj ravnoteži akcije i reakcije.

Slika danas nije crna, ali umalo

Velim, tada sam bio pun uvjerenja u bolje sutra, u euroatlantske integracije, tada sam vjerovao da je s komunizmom u svijetu gotovo i da to jedna radnička Kina samo naglašava i... Ne znam, jednostavno, mlade oči sve vide šarenije, starije stvaraju nekakvu žućkastu patinu, kao rezultat očnog pritiska, loše ishrane, mamurlukā i sličnoga.

Danas kada imamo kandidatski status kod Unije, mnogo manje vjerujem u naš euroatlanski put. Ponajprije, bio sam kratko vrijeme u Turskoj, radio tamo, učio svoj posao, vidio sam izbliza azijsku i europsku Tursku, spoznao sam zašto oni ne mogu ući u Uniju. Oni su na stadiju u kakvom je bila upravo pokojna Jugoslavija '80-ih godina prošlog stoljeća.

Soft diktat vlasti, neke tihe silnice otpora, privođenja šutke usred bijela dana (da, svjedočilo je moje reportersko oko i takvom jednom eventu), radnički prosvjedi ugušeni suzavcima, ekonomska slika tek nešto svjetlija od snova ljetne noći...

Mi pak, mi smo se iz zemlje ranjene ratom i nepovjerenjem među ljudima pretvorili u populističku masu kojom se upravlja jojom maraka i glasnim priopćenjima medžlisa ili provincija ili kako se to uopće zove u pravoslavlju i judaizmu. Da su ovakve kmetove/raju, pognutih glava i poslušne, imali u otomansko doba, nikad ne bi došlo do Velikog bosanskog ustanka, ili Aneksije ili svega onoga što se kasnije događalo. Ovdje bi sultan još bio jedini istinski zemaljski vladar pod Allahom.

Meni, iskreno, nije jasno kako smo se pretvorili u ovu beživotnu masu, protivim se upotrijebiti čak frazu koju Konaković sipa nemilice – brain drain, jer to bi onda značilo da smo mi što smo ostali glupani. Ali doista, mi koji smo ostali skoro da smo beskralježnjaci, mekušci smo i samo reagiramo na vanjske podražaje. Uvjetovani smo Pavlovljevom plaćom koja nije čak dovoljna ni od prvog do prvog, uvjerili su nas da smo 'bolji' od nekih sredina jer smo rijetka zemlja koja je iz statusa korisnice IDA pomoći Svjetske Banke postala članica donor mreže IDA sustava pomoći. Zar nas treba zadovoljiti što ima goreg od nas, pitam vas ja.

Neimar Hajrudin nije o ovome maštao

U dvadeset godina, ja sam promijenio par poslova, sve iste branše, kao moja supruga par škola, ali sve opet u istom krugu svemira. Je li, u tih dvadeset godina oženio sam se, promijenio nekoliko automobila ili kupio zemlju, kupio stan, u nekim globalnim mjerama smatrao bih se bogatim, ono, osim povremenih čisto političkih ispada, plaća je loša, ali bar redovita, ne žalim se, istina, uopće. Nemam djecu, tko zna čime su nas trovali u ratu (ja sam dijete koje je rat proživjelo na prvoj crti bojišnice, i to sam nemilo iskustvo imao, ne znam je li mi na žalost, bol sam duboko zakopao). Umjesto djece hranim i nastojim odgajati pse i mačke, ono kada dođu stranci, da nas barem ne doživljavaju kao životinje, da pokažemo makar humanost, na uličnim psima i mačkama kojima neće rebra ispadati i slično. Imam mnogo video igara, kompjuterskih, imam police knjiga, većinom pročitanih. Kad nešto u kući crkne, popravi se, makar na kredit, ili kupi novo. Nije da se mogu žaliti, moji bi preci samo mogli sanjati o takvom životu. Ali opet pitam, je li to nešto čime bilo tko od nas može biti zadovoljan?

Pazite, Europska Unija nama neće donijeti ništa u pogledu kulturnog uzdizanja. Mi nećemo najednom, potpisivanjem nekog protokola postati humaniji prema životinjama, ekološki svjesniji, načitaniji, tehnološki pismeniji. Uostalom, i naša tehnološka lijenost nije tako loša, ponajprije naša tradicionalna paranoja vodi nas ka otvorenim sustavima Linux svijeta, a lijenost i manjak legalnosti zaštitili su nas od Microsoft-Crowstrike propasti.

Ali, ulazak u Europsku Uniju za nas bi značio mnoge druge, sitne životne promjene kojima bismo bili sretniji. Od vraćanja boca u supermarketima, da možemo djeci kupiti sve skuplji sladoled ili igračkicu na lijepe oči. Od besplatne ili jeftine dostave s velikih svjetskih online trgovina. Od jednostavnijeg kupovanja automobila, koji su upravo ove godine postali besmisleno skupi, jer nismo EU i nemamo potpisane bilateralne sporazume s Mađarsom, Turskom ili Marokom o autoindustriji. Od mobitela, gdje bismo imali pravo na jeftinije surfanje, ili televizijskog paketa u kojem bi nam bilo jasno čemu služi ona RTV pristojba – ne bi bila namet, nego bi omogućila brojne javno dostupne kanale, primjerice, zemaljsku dostupnost poznatih sportskih kanala oko kojih se evo već mjesecima, ako ne i godinama svađamo.

Konačno, Unija bi nam donijela smanjeno čekanje na granicama, manje gužve kamiona (jeste li vi svjesni da je maksimalna legalna brzina kamionom kroz Bosnu i Hercegovinu 70km/h, pa tko bi normalan poslovao s nama kad nemamo ceste ni terminale). Bili bismo sitiji, sigurniji, i ne bismo plaćali marže nekim sumnjivim preprodavačima koji nam uvoze sasvim obične životne stvari poput robe ili namještaja ili lijekova iz EU, za ono, nepravedan profit.

U dva desetljeća od otvaranja Starog Mosta, koji je uistinu otvorio novo poglavlje u bosanskohercegovačkom društvenom i političkom biću, Stari mi je nekako prirastao srcu. Najprije, dovlači tisuće i stotine tisuća onih preplanulih ljudi s blesavim osmijehom kad vide kako smo bogatu prošlost mi imali, i što zapravo baštinimo, a da smo stariji od SAD-a ili ne znam, da su taj most gradili prvi slobodni ljudi u svijetu, klesari iz Raguse, prve svjetske istinske demokratske države.

Nije još da je Stari lijep poput onoga prije njega, gordog bastiona Neretve, ali možda ga naši potomci ugledaju onako prelijepo sivog i ozbiljnog, dostojanstvenog. Ipak, od tih tisuća od sunca balavih i omamljenih posjetitelja, on je već poprimio sjaj onih stoljetnih kamenova, on je već poprimio toplinu i mekoću milijuna uzdaha kada ga dodirneš, on je već postao mjesto spajanja, kad te netko upita da ga uslikaš ili nešto slično, a one stotine jezika, od kojih neke tek naoko razlikuješ iz kojeg su dijela svijeta...

Nisam optimističan da ću ja baš uživati blago te Unije, ali naša djeca to ne smiju zaobići. Most nam je taj opomena i zalog. Mi smo tu spajali i gradili stotinama godina prije nego su stvorene kolijevke demokracije, danas često razvikane na teve dnevniku... Ako sam ovih dva desetljeća ostao s gorkim okusom u ustima, molim vas, ne dopustite da tapkamo u mjestu i dalje. Tražite ono što zaslužujete, kao specifičan narod obojen tisućama glasova i vjerovanja i ideja, poput bajkovitog naroda drevnog Babilona što je bio odvažan kulom dotaknuti Boga samog. Nemojte da Stari dobije sivu patinu prije nego se otrijeznimo i opet budemo zemlja kakvu zaslužujemo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.