Sunce li vam naše!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Znate ono za Ivu Andrića i Mostar? Ma, naravno da znate. Ako ništa izletjelo vam je na Facebooku: „ Nije zvuk ono što te probudi u Mostaru, nego svjetlost“, Ivo Andrić, Mostar, 1946. Kako ne bi znali, toliko ste puta udarili lajk i bili ponosni jer lajk udaraju i oni koji Mostar pamte s davne školske ekskurzije ili su ga vidjeli tek na razglednicama. Koliko ste samo puta sami sebi rekli kako je Ivo imao pravo, jer čim grane sunce i uđe kroz prozor kao da se Mostar seli iz jedne dimenzije u drugu. Jeb'o Pariz, kakav je ovo ovdje grad svjetlosti!

Zapravo ima toga još, inspiriran suncem Ivo je namočio pero i metnuo još pokoju rečenicu u svoj zapis o Mostaru, ali sve je počinjalo i završavalo sjajem mostarskog sunca i odbljeskom istog. Njegovim odsjajem na bijelom krečnjaku, njegovim presijavanjem kroz ovdašnje vino i vodu mostarskih rijeka. Ivi su se i Mostarci i Mostarke učinili nekako zaigranima, lijepima i punima života, baš zbog tog sunca.

Sedamdeset godina kasnije mostarsko je sunce još uvijek tu. A i Mostar. Samo Ive više nema. Osim na Facebooku. Ma koliko se neki trude prikazati ga kao razbijenog, podijeljenog, na pola tuđeg, Mostar i dalje spava u kotlini u kojoj ga je našao i Ivo. Razvučen, doduše, kao kakva lijena i mamurna mlada, čija je bijela vjenčanica pamtila i bolje dane, Mostar se nije samo skupio skupio uz Neretvu, kao to neki napamet kontaju, nego se i razbacao uz okolna brda, pa krajevima bježi po njihovim padinama i prelijeva na sve strane. Ali, pritom nije nigdje otišao, a niti će i otići.

Zapis o mamurnoj mladoj

Možete o Mostaru misliti i ovo i ono, ali koliko god u međuvremenu bio izmožden, siv, pokisao i raznesen u dijelove ogromnom količinom ljubavi triju njegovih naroda, Mostar je drugi grad kada se oblaci raziđu i kad se pojavi sunce. Nećete vjerovati, ali to mostarsko sunce isto grije obje strane grada. I ne bira. Jedino što nekome dadne malo više ujutro, a nekome malo više popodne. A nekima razgodi na vazdan.

Tko je u Mostaru bio barem pet dana u proljeće ili jesen, zna kako to hoda ovdje. Danima pada kiša, jugovina stišće i pritišće, a onda najednom okrene, počne zavijati sjeverac, dična mostarska bura rastjera kišu i oblake, sasuši kamen, žbuku i asfalt, praveći doček njegovom visočanstvu Suncu.

Ništa se nije promijenilo od te 1946. godine. Sunce kad zasja nad Mostarom, ma ne treba proći ni puni sat, a život opet ima smisla. Ne trebaju proći ni dva sunčana dana da u gradu ugrije kao da zime nikad bilo nije, da memla i tmača tegobne jugovine nestane kao da je nikada nije ni bilo. I svi Mostarci, originalni, pravi, stari, novi, još noviji ili tek putnici namjernici, u ovom gradu postanu drugačiji ljudi. Grad sa suncem i bez njega kao da nije isti grad. Naravno, nije Mostar jedini takav, ali je jedan od onih kod kojih sunce čini najveću razliku. Možda i presudnu.

Daleko je sunce

S proljeća, kad zazeleni i zamiriše grad, kad sunce krene stolovati, Mostar sakrije sve svoje bore i mrče. Okupan suncem on izgleda kao da čeka nekog novog Andrića. U zagrljaju bljeska svjetlosti, žubora vode i nabujalog zelenila, ne vidiš ni kese ni oronule fasade, a i rupe po cestama nekako su manje nego zimi.

Pouzdano znam da Gradska uprava nema Sunce na platnom spisku. A trebala bi ga imati. Jer ono im uradi pola posla. Kad krenu sunčani dani, zaboravimo im pola onoga što im inače zamjeramo. Sunce podigne prirodu, ušminka grad, a komunalcima ostaje samo da još malo dovrše i poravnaju. Zlobnici će reći da nam je sunce i dalje takvo jer ga ne možemo dotaknuti. Da možemo, i njega bi možda sjebali. Možda nisu uopće u krivu?

Eh, da. Umalo zaboravih zašto ovo pišem. Ovog proljeća opet se piše o Mostaru. Nemamo izbora, nemamo statuta, nemamo ideje. Zarobljeni u zagrljaju licemjerja, lažne brige i lažne želje da se situacija riješi opet smo stavljeni na pladanj kao kakva pečena životinja s jabukom u ustima, kojoj joj nazivno dobronamjerni govore da se podigne, da oživi, ispljune jabuku i zaigra pred svima bečki valcer. Ne znam što je veći apsurd i što je veća tuga, situacija u koju smo dovedeni ili tobožnji spasitelji situacije, koji kao znaju što je nama najbolje, koji nam tepaju da smo zadnja brana ili zadnja odstupnica.

Betonskom loptom u zazidan gol

Grad je po tko zna koji put na izvol'te raznim probisvjetima koji iz svojih fotelja u sivim i maglovitim gradovima foliraju da znaju što je za nas ovdje najbolje, prave se da kuže Andrićev zapis, a zapravo nam daju savjet da pucamo penal kamenom loptom i ubacimo tu loptu kroz zazidan gol. Njima ionako nije bitno, njima se pišu politički bodovi, a nama što ostane. Prebacili ili udarili u zid, mi smo samo tu da budemo tema kad zatreba. Da nas sažvaću i ispljunu po potrebi. A ono što ostane je obično duplo golo. Kad cirkus utihne, ostanemo sami sa sobom. Da se snalazimo kako znamo i umijemo.

A bez stvarne i iskrene pomoći sa strane, bez poguranca sa svrhom i idejom, i lokalne ekipe otaljavaju li otaljavaju u vječno neefikasnoj igri u kojoj se sanja gol u mreži protivnika, a da ga slučajno pritom ne primiš, pa vazda na semaforu 0:0. Već godinama tih istih 0:0. U toj igri profitiraju samo oni što su odigrali X/X.

I kontam, evo nam opet sunca. Ali nigdje Ive Andrića, ili nekoga sličnog njemu, koji će konačno zgužvati onaj papir na kojem piše Mostar, podijeljeni grad i grad slučaj, i napisati svima da je ovo posebno mjesto. Kojeg samo treba pustiti na miru i ne ložiti u njemu vatru sa strane. Nama vatra ne treba, ložite je pred svojom kućom. Mi imamo sunce. Samo nas pustite na miru da nas ogrije. Pa ćemo onda mi već kako znamo i umijemo. Možda će nam trebati još osam godina, ali bar ćemo već nešto smisliti. Ili se nakon nekog vremena nećemo ni sjećati što smo ono morali smišljati. Sunce je, naime, čudo. A svjetlost njegova još veće.