Svakom kontejneru poklopac!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U gomili stvari kojima smo našim navikama oduzeli smisao i praktičnu vrijednost nekako mi prednjači poklopac na kontejneru za smeće. Ne govorim o onim rudimantarnim kontejnerima kakav je, recimo, ovaj na slici (on je tu samo kao ilustracija dokle daleko možemo ići sa uništavanjem okliša), nego o onim aluminijskim kakvih zbilja ima u svakom kvartu. Ako niste primijetili, svaki takav kontejner u Mostaru ima svoj poklopac, klizni kapak kojim se kontejner može zatvoriti nakon što se u njega ubaci otpad.

Ako niste primijetili, a sumnjam da ima takvih, u ovom gradu nitko ne zatvara kontejnere nakon bacanja smeća.Niti iz puke radoznalosti, ako ne već iz potrebe da se ljeti zatvori taj poklopac, da sadržaj jednostavno ne smrdi okolo.

Zašto je to tako, uzalud je i pitati, ta pojava je, čini se, oduvijek - nije nam ušlo u naviku, nitko zbog toga ne kritizira i ne kažnjava i tako svi naši kontejneri zijevaju u nebesa bez da se itko zapravo ikada pitao – pa što će nam onda uopće ti poklopci? Je li bilo jeftinije naručiti kontejnere bez poklopaca, ugovoriti neku manju cijenu bez tog neželjenog dijela i onda kupiti još koji na račun razlike?

Nek' ti ga ćaća zatvara!

Mostarci se nimalo ne sekiraju oko činjenice da su mimo svijeta. Ako već niste putovali, vidjeli ste na filmovima, gdje god na ovom bijelom svijetu ljudi bacaju smeće, lijepo pristupe kontejneru, otvore poklopac, ubace, zatvore poklopac.

I, eto ga! Čak i u onom prljavom, ružnom i zlom New Yorku sedamdesetih u onim sporednim uličicama većina kontejnera je bila zatvorena, a junaci u bijegu bi se uvijek skrivali u kontejner, pritom zatvorivši poklopac! U Mostaru bi te, da ti ista ideja padne na pamet, baš po tome i pronašli – sumnjiv bi im bio zatvoren kontejner!

Mislim, jebote, tko normalan zatvara kontejner? Alo?

Za prosječnog Mostarca, ili općenito stanovnika ovog grada, otvaranje i zatvaranje poklopca je višak radnje, nepotrebna fizička aktivnost. Pritom stanovnik Mostara nema moralnih dilema je li trebao zatvoriti poklopac ili ne, isto kao što nema moralnih dilema je li kesu bacio u kontejner ili kraj njega.

Malo li sam puta vidio svojim očima kako sportski nastrojen sugrađanin cilja kontejner sa desetak metara, te potezima rutinera okreće glavu još prije nego li je doznao je li pogodio ili promašio. Čak i ako se začuje tupi udarac podbačaja ili prebačaja, taj se više neće okrenuti, a kamoli da će se vratiti i ponoviti pokušaj. I od takvoga očekivati da još da otvara i zatvara poklopac zbilja je iluzorno.

Čak sam siguran da onaj koji krene zatvoriti poklopac nakon bacanja ovdje može samo "popiti vatru" od savjesnih sugrađana, jer im pravi nepotreban pos'o. A i  ne bi bilo čudno da mu doviknu - kome se praviš pametan i fin, majku ti tvoju?

U nas se kontejneri, inače, prazne čudnim ritmom, a pune još čudnijim. Dok ne kipi iz njega nije frka, a nevjerojatno je kako se u pun kontejner može nagurati još toliko! Ali, to je jedna sasvim druga priča, kao i paljenje kontejnera, što je ipak nešto popularniji sport zimi.

Komunalno poduzeće 'Bura d.o.o.'

Mene je stvarno stid. Kad puhne bura, a ima nje, uvjerili ste se opet neki dan, i u sred ljeta, pa kad poleti smeće iz kontejnera, grad počne izgledati kao kulisa za Mad Max 13. Uz čitavo ono smeće koje se baci na ulicu, u dvorište ili jednostavno pod balkon, burom nošena poleti ambalaža koje smo se tek naizgled riješili.

Lete kutije od keksa, tetrapak ambalaža od mlijeka, kartonske kutije od pizze i aluminijske posude od dostave, lete kartoni od pizzeta, nedobitni listići kladionice, stare novine pune uvijek aktualnih faca. Lete leci s ponudama restorana, leci s ponudama supermarketa, lete neplaćeni i plaćeni računi, lete i kese, velike i male, papirne i plastične, šarene i bijele…

Toga bi svakako bilo manje da nas je netko nekada davno naučio da na kontejnerima postoji opcija zatvaranja, da su neki mudri ljudi ima stotinu godina ugradili jebeni poklopac, bez kojeg nijedan aluminijski kontejner ne dolazi. Ali, ugradili su nama i semafore i ofarbali zebre i stavili znakove sa zabranom parkiranja i još mnogo štošta, pa mi to ne jebemo pet posto! Mi, ono, pičimo po svom!

Turisti nas lažu, grad je ružan i smrdi!

Nevjerojatno je kako ovaj grad ima neke svoje zakone, koji su zlo i naopako, a vidiš ih i na neočekivanim mjestima, u najobičnijoj svakodnevnici. Tamo gdje je drugdje nešto normalno, u nas je izvitopereno. Čitav svijet, eto, zatvara kontejnere, nama poklopci služe tek tako, da ničemu ne služe. Čitav normalan svijet već odavno se naučio da ima kontejnere za staklo, za plastiku, za novine, za metal – i redovno slažu smeće kako je napisano, pa zatvore poklopac za sobom, a mi još uvijek nismo savladali ni prvi prag – ubaciti smeće u kontejner!

I, što je najgore, nitko se zbog toga previše i ne sekira. I ovi turisti što nam dođu, provjerava li itko je li se oni ikad više vrate? Ili nas nakon kurtoazije kako nam je fin Stari most  zauvijek prebrišu sa spiska „Obavezno posjetiti opet!“, jer im naše kese u slobodnom letu i peksinluk iz njih koji slobodno luta gradom zbilja nisu potrebni u reprizi.