Sve je polovno, samo su limuzine nove

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Priča oko nabavke izraelskih aviona F-16 od strane Hrvatske pratila se i ovdje s jednakim medijskim intenzitetom kao i u Zagrebu. U moru mišljenja i rasprava, za oko mi je zapelo zapažanje jednog darovitog pojedinca koji je napisao kako nikome izgleda nije čudno da država kupuje svojim pilotima 30 godina stare avione, ali zato ista ta država kupuje svojim političarima uvijek iznova najnovije automobile.

I zbilja, da se još jednom čovjek zapita, a stanje je ovdje slično kao i u Hrvatskoj, kako je postalo posve normalno da vatrogasci priređuju svečanost kada im kao donacija stigne neki „Dajc“ sa Zapada proizveden 1983. i raubovan 35 godina? I da na svečanost stigne politička svita u automobilima kojima se tvornička farba još nije pošteno osušila?

I kako je posve normalno da vidiš vozilo Hitne pomoći koje na sebi i dalje ima natpis „Donirao Crveni križ Nizozemske“ i da nema novijeg od onoga na kojem i dalje stoje oznake engleske „emergency“ službe ?

Donacija, naša nacija

I da je normalno da već toliko godina gledaš gradske autobuse sa onim „Dar naroda Japana“ koje izbije na površinu čim oslabi folija sa trenutnom reklamom? Ili da otkriješ kako novčani iznos za milenijsko dostignuće, projekt kolektora u Mostaru, nije osiguran domaćim novcem, što bi se dalo naslutiti kroz samoreklamiranje uključenih, nego su i za to pare dali Šveđani i tko zna čije još vlade i porezni obveznici pod okriljem EU? Uostalom, 'ko vas jebe kad čitate samo naslove, ali ne i ona mala slova.

Ili da živiš u zemlji gdje zgrade institucija, trgove, bolnice i škole uglavnom niču stranim donacijama, a kulturne događaje i dalje dobrim dijelom sponzoriraju stranci i to ti je OK i normalno nakon skoro četvrt stoljeća od završetka rata? I kako je posve normalno da se jedno najavljuje, a drugo odradi, ako se uopće i odradi. Od cesta do kapitalnih projekata.

I da je normalno da u zemlji u kojoj 72 posto od tvoje plaće ubire država jedino što se stalno pazi i obnavlja je vozni park političara? Jedino on je na nivou većem i od onog u puno razvijenim zemljama.  Ni Angela Merkel ne reklamira toliko svoju autoindustriju kao ovi naši. Kupuju se vozila jer se stara brzo troše, kao da ih voze po Kini i Kanadi, a ne po zemlji koja je točkica na globusu, mijenjaju se gume svako malo, pazi se na svaki detalj, gutaju gorivo k'o da ih ne gase nikako, možemo samo nagađati koliko se love baci na pranje, da ne pogađamo koliko još toga papir trpi.

Guzni park

Hrvatska kupnja polovnih izraelskih aviona nije za podsmijeh, jer tehnički gledano mala država poput Hrvatske, država sa 4 milijuna stanovnika i ne baš potentnom privredom, ne može sebi priuštiti kupnju novih zrakoplova i pogotovo ne više mlažnjaka od njih 12. Jednostavna matematička računica stavlja Hrvatsku u rang zemalja kojima je imati zrakoplovstvo luksuz jer mlazni avion košta jednako i za razvijene i mnogoljudne zemlje, kao i za malene banana stejt forme. I taj luksuz je za potonje moguć jedino ovako – polovno.

Zašto nije tako s automobiima političara u banana državama pitanje je od sto milijuna eura. Zašto limuzine moraju biti nove i skupe, a sve ostalo istrošeno i skrpljeno, to je ključ odgonetke svih misterija našeg mentaliteta. I pitanje za sve one koji ovim zemljama odobravaju kredite.

U Balkaniji sve je polovno, sve je na kredit, sve je u domeni krpanja i sklapanja nevjerojatnih konstrukcija, samo crne limuzine stalno sjaje i ne uspijevaju ostariti prije nego ih zamijene nove. Direktnim trasakcijama iz budžeta. U ful opremi i spremne za duge pute, kao da država ima kvadratnih kilometara kao Rusija, a ne da je kao fildžan kojeg se može u 12 sati prepičiti i gradskim autom bez da zaboli guzica.

Stalna igra krivaca

 I da bi svaki pvdašnji političar, u skladu sa stvarnim stanjem u zemlji mu, da je imalo morala, prije trebao autotabanićem hodati po lijepoj, prelijepoj, baš k'o kakav prorok i propovjednik, nego u crnoj limuzinu, uz pratnju crne svite, sve u odijelima od skupog tkanja, k'o da iza njega stoje kineska i američka ekonomija zajedno. Eto, to je ta anomalija. I to je ono što nikako poravnati sa zdravim razumom. Kojeg je, naravno, sve manje i manje.

Zašto piloti očekuju avione proizvedene 1988., a političari ne obilaze sajmove rabljenih tražeći model iz 1988., u skladu sa stvarnom moći države? I zašto Hitna pomoć i vatrogasci voze umalo pa muzejske primjerke, a nižerangirani foteljaš lista katalog iz 2018. razmišljajući hoće li uz dvozonsku klimu i masažu sjedala odabrati i osvježivač zraka, pitanje je za sve nas. I u Hrvatskoj i u BiH, dok se iščuđujemo gdje ide onih naših mnogo posto nameta na plaću. I na još dosta toga.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.