Sve te mostarske hipotenuze

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Promatrajući sugrađane u Mostaru razvio sam teoriju da je jedan pozamašan dio Mostaraca ili spavao na satu kad se o tome govorilo ili jednostavno nisu skužili stvar zvanu pravokutni trokut. To je onaj, nadam se da čitatelji pamte, koji ima dvije katete (dvije kraće stranice, obično označene sa a i b) i jednu hipotenuzu, koja je najduža i označava se sa malim slovom c i koja je nasuprot pravog kuta kojeg zatvaraju stranice a i b. Da, to je onaj trokut na kojem je Pitagora razvio svoj pooučak (ili teorem), a zapravo je razradio već od Babilonaca postavljeno znanje. No, nećemo više o matematici, sad ćemo o Mostarcima, i onima koji su povremeno Mostarci.

Već sam, čini mi se, na ovom mjestu objašnjavao kako mi nikada neće biti jasno zašto samo u Mostaru ljudi ulicu prelaze ukoso i po mogućnosti mimo zebre (odnosno gdje im padne na pamet). Ovo mimo zebre je stvar navike uzrokavane dugogodišnjim nekažnjavanjem, odnosno nepostojanjem policijskih pozornika na svakoj zebri.

Ima para, samo nema nikog da ih pokupi

Kad samo pomislim koliko samo novca se moglo prikupiti na ovaj način sve ove godine, a svaki pozornik bi, siguran sam, isplatio svoju plaću već prvog dana kažnjavanja, da je svaki prelazak mimo zebre kažnjavan, recimo, „cenerom“. Svaki preostali dan u mjesecu bila bi, što se ono kaže, čista lova. No, eto, prilika za zgrtanje novca još postoji, zakon je jasan, pa ne znam što se čeka…

No, ova pojava da se ulica, čak i na zebri prelazi ukoso je, čini mi se, mostarski specifikum. I tu dolazimo opet do matematike. Dakle, po matematički dokazanoj definiciji trokuta, onog pravokutnog naravno, katete ne mogu, da ga jebeš, biti duže od one jedne hipotenuze. Ali Mostarci, i staro i mlado, i školovano i manje školovano, svi prelaze cestu po principu hoda po hipotenuzi. Pa zaglavinjaju s jedne strane ceste na drugu po nekoj samo sebi zamišljenoj kosoj liniji, ne mareći za egzaktnu matematiku da je cestu najlakše i najbrže prijeći ravno, po kateti. Odnosno, po pješačkom prijelazu, a ako se već tolerira mimo pješačkog prijelaza, e, onda ravno, drito, okomito na pravac ceste i pločnika!

Ali, jok, Mostarci ili su spavali na satu ili ne mare za tamo neki trokut, ne mare za osnovno školsko znanje. Oni imaju svoj pravac – i kapak! To što ih vozač iz drugog pravca može zgaziti jer guzaju okoso i nikako prijeći na drugu stranu manje je bitno. Oni i dalje smatraju da je ukoso kraće! I jeste ako ćeš stalno ukoso i mimo onoga što su nadležni zamislili. I onda se takvi čude kako svi ostali u ovoj zemlji, uključujući i političare i sudstvo i tužiteljstvo i banke i uhljebe i nehljebe, idu ukoso. Pa baš zato jer riba smrdi u ovom slučaju i od glave i od repa – svi navikli da im se može ukoso, a ne kako je ispravno! I svi toleriramo jedni druge. Netko uz omanju psovku, jer mu je jedina kosina ostala ova na cesti, a netko iz želje da se njegova kosina manje primijeti.

Samo ti pusti magarca…

Da Mostarci strašno obožavaju hipotenuze govori nam i primjer zelenih površina. I tu dolazimo do odgovora otkud prelaženje ceste po hipotenuzi. Odgovor je: Naviklo! Majke mi moje, ovdje se je stečena navika sjeći gdje se naumilo, pa se sječe gdje se god može! Naime, nema zelene površine u gradu gdje vrli Mostarci (i oni koji su se u međuvremenu ovdje ukotvili) nisu probili hipotenuzu sredinom zelene površine!

Pogledajte, prošetajte i uvjerite se još jednom. Nema te trave koja je uspjela zaustaviti Mostarca u namjeri da popriječi put, da skrati muku hodanja bar na metar i pol. Čak i tamo gdje nema trave, opet imate utaban put poprijeko. Pa tamo i gdje se netko namučio pa napravio popločan puteljak Mostarci (i ostali gosti) opet pronašli svoju hipotenuzu mimo njega. To je čak ono k'o u inat da se napravilo. Ti ćeš nama pokazivati put, e evo ti ga na!

I tako gledam ja ovaj novi komadić zelene površine preko puta Mostarke. I smješkam se, jer je netko očito poučen dosadašnjim iskustvom odlučio službeno presjeći buduću travnatu površinu uspostavljenim puteljkom, popločanim prolazom po hipotenuzi. Točno su nadležni uzeli u obzir tu ružnu mostarsku naviku da sječemo svaku „livadicu“ i pretpostavili budući pravac presijecanja. Pada mi na pamet ona stara fora gdje su Rimljani (ili tko već) navodno gradili ceste tako što prvo puste magarca, pa kuda on krene, oni za njim popločavaju. Tako su možda i ovi, čekili par dana da vide kuda ovi neki prelaze preko onog šuta, pa odlučili tu i graditi puteljak.

Hoćemo li štopati vrijeme?

Svaka čast, rekoh, ali hajde da svi skupa vidimo koliko dugo će proći dok „daroviti pojedinci iz naroda“ ne nađu još veći prečac od službeno postavljenog prečaca. Nazovite me previše pesimističnim, ali već vidim dvije moguće trase kojima će određeni tipusi brzopotezno gaziti travu, osim ako ih se ne nauči redu. Čime? Pa kaznama!

Jer, ako nismo do sad naučili, ima, kao i u svemu drugom, pogledati gdje stvari funkcioniraju. Nije Nijemac rođen bolji od nas i nije mu kultura ponašanja u gradu urođena. Ne, nego ga je strah od kazni jednostavno natjerao da mu se isplati biti fin. I da, Nijemac baš zato zna čemu služi trokut, pa i Pitagorin poučak. Čak i ako nije skužio ispočetka, imao ga je tko kasnije natjerati da skuži.